Ljubav na prvi pogled

Priča o ljudima koji su se jedno jutro probudili odlučni da napuste zemlju u kojoj žive i rade, spakiraju stvari i krenu u nepoznato nas ili inspiriraju i tjeraju da im se divimo ili da u njihovim odlukama tražimo nedostatke. Nastojimo racionalizirati njihovo ponašanje i okarakterizirati ga kao nesmotreno, rizično, čudno i slično. Najčešće to ovisi o tome kakve sklonosti imamo mi sami i kako doživljavamo vlastiti život.

Kad mi je dugogodišnja prijateljica i kolegica Nadja Irena Fišić jednog dana izjavila da je odlučila ostaviti posao i s novim dečkom otići živjeti u Aziju, obrve su mi dotaknule plafon. Gradska ‘šmizla’ da se smuca po prljavoj Aziji? Aje još neki produljeni godišnji, ali život? Nema šanse. Što je vrijeme više odmicalo i ona bila ustrajnija u svojoj odluci, to se i meni slika njih dvoje kako puštaju korištenje na bijelom pijesku, u nekom ‘beach’ baru, činila sve bistrijom i prihvatljivijom. Na rastanku su oboje imali punu potporu za svoj ljudi pohvat. Dovraga, čovjek se uvijek može vratiti matičnom gnijezdu!

Priča o dvoje Zagrepčana, Damiru Pavičiću (Mirdi) i Nadji Ireni Fišić (Fiši), nije priča o turbomladim ‘backpackerima’ koji ne mare za sutra. Kad su napuštali Hrvatsku, bili su friški ljubavni par, zato je to više njihova zajednička odluka da iza sebe ostave poslove i prijatelje u društvu bila dočekana s određenom skepsom. Mirda je vrlo pristojno zarađivao u građevinskom biznisu, a Fiša u novinarstvu. Možemo reći da su imali iznadprosječna primanja i nisu bili primorani ići trbuhom za kruhom. Prodali su njezinu vikendicu da priskrbe neku uštedevinu i odlučili iznajmljivati svoja dva stana te na drugom kraju svijeta živjeti od njihove rente. Za Aziju su se odlučili nakon što su s prijateljima ondje proveli tri tjedna na putovanju Tajlandom. Privukle su ih čari Istoka i uvidjeli su da bi im novac od rente mogao biti dovoljan za život a da pritom ne moraju raditi nikakav posao.

I tako su Mirda i Fiša 15. siječnja 2013. kupili avionsku kartu u jednom smjeru i okrenuli novu životnu stranicu, 16 tisuća kilometara daleko od svega što su do tada poznali.

– Naša je prvotna ideja bila da tri godine samo putujemo po jugoistočnoj Aziji i da se smjestimo ondje gdje vidimo da nam je najljepše. Međutim, nakon samo četiri mjeseca lutanja Malezijom i Tajlandom bilo nam je dosta. Kad stigomos na Bali, bila je to ljubav na prvi pogled. Već smo drugi dan unajmili skuter i krenuli u potragu za dugoročnim smještajem, po mogućnosti udaljenim od turističkih središta. Upoznali smo čovjeka čiji je brat bio vlasnik resorata u Bukitu i dogovorili smo najam bungalova za 1500 kuna na mjesec. S obzirom na to da smo kod njega postali ‘starosjedioci’, dodatno nam je spustio najam na 850 kuna na mjesec, uključujući režije. To je skroman jednosobni bungalow s kupaonicom, velik 35 četvornih metara, s terasom. I to je sve što nam treba – govori Nadja. Svatko vozi svoj skuter čiji je najam 250 kuna na mjesec, a litra goriva stoji tri i pol kune. Za 10 kuna mogu prijeći 120 kilometara.

Prije odlaska na Bali u njihovim glavama vrtjele su se razne ideje o tome čime bi se u Aziji mogli baviti: od kupnje jeftinih bungalova za iznajmljivanje do držanja ‘beach’ bara. Sve te ideje brzo su pale u vodu kad ih je pljusnula realnost. Naime, nijedan bijelac na Baliju zakonski ne može biti vlasnik ni zemlje ni nekretnine. To može biti samo Indonežanin. Stoga, ako bijeli čovjek, koliko god imučan bio, želi kupiti zemlju ili kuću, mora za partnera uzeti Indonežanina.

– Tako je jedna Australaka u partnerstvu s Indonežaninom kupila zemlju i sagradila vilu vrijednu dva milijuna dolara. Na kraju ju je Indonežanin ‘izradio’ pa je ugovor morala proglasiti ništetnim. Indonežanin je završio u zatvoru, a ona je pro-tjerana natrag u Australiju, bez ikakva prava na stečeno vlasništvo – dodaje Fiša.

U Indoneziju se doselilo mnogo bijelaca koji imaju slične planove o gradnji bungalova, posebice iz SAD-a, Australije, Velike Britanije, Rusije. S njihovim ambicijama porasle su i cijene građevinskih radova. Poskupjela je i radna snaga na Baliju, koje nema dovoljno, zato se građevinci uvoze iz drugih zemalja. Uz to, na Baliju je u planu gradnja trkače staze Formule 1, zato su cijene zemljišta i nekretnina jako narasle. Primjerice, dvosobna vilu s bazenom stoji 120 tisuća dolara, a stranac je jedino može dobiti u koncesiju na trideset godina. Pod takvim uvjetima bijelci su se dosje-tili mnogo jednostavnije i jeftinije varijante za zaradu: unajmiti vilu za dvije do tri tisuće eura na mjesec (najčešće na cijelu godinu) pa na crno turistima iznajmljivati pojedinačne sobe. I to je javna tajna. Ujedno je to najbolji način da se u ovom trenutku na Baliju zaradi novac. Budući da ljeto ondje traje 12 mjeseci, nema nikakvih problema s iznajmljivanjem soba za vrlo pristojan iznos.

Mirda i Fiša od iznajmljivanja svojih nekretnina u Zagrebu i u Velikoj Gorici na Baliju žive sa 6600 kuna na mjesec, a kako ona kaže, mogli bi živjeti i s tri i pol tisuće, što im je dovoljno za pokrivanje troškova najma bungalova i skutera, za hranu, vize, masaže, pa i da popiju koje pivo. Vizu su prisiljeni produljivati svaka dva mjeseca i smiju je produljiti najviše četiri puta na godinu. Stoga, kao i ostali bijeli ‘starosjedioci’, nakon pola godine izdaju iz zemlje pa se vrate i cijeli proces kreće ispočetka.

– Svi stranci žive na toj tzv. socijalnoj vizi. Inače bi se morali domaći radne dozvole koju izdaje poslodavac, kojeg to stoji dvije tisuće eura, što se nikomu ne isplati. Ove godine broj radnih dozvola na Baliju smanjio se za 50 posto. Socijalna