Svatko sebi zadaje ciljeve i ushit njihovim ostvarenjem potpuno je jednak bez obzira na to je li riječ o pet ili 42 pretrčana kilometra.
Ako biste htjeli znati kako se osjećao Cezar kada je prešao Rubikon, trebali biste istražiti maraton. Tako je barem u svojim memoarima zapisala Bobbi Gibb, prva žena koja je 1966. sudjelovala na čuvenom boston-skom maratonu. Ako ste i sami trkač, amater ili profesionalac, ili ste sudjelovali u razgovorima fanova te rekreacije zasigurno ste izgovorili ili čuli ako ne iste, onda barem vrlo slične i ništa manje dramatične usporedbe trčanja s nekom vrstom osobnog triumfa. Emocije koje preplave svakog smrtnika koji istraži zadani cilj, bilo da je riječ o maratonu ili trčanju od svega pet minuta u komadu, svakako su jedan od razloga zbog kojih je trčanje (i jogging) postalo toliko popularna rekreacija modernog doba.
Zapravo, trčanje je najbrže rastuća rekreacija na svijetu, zbog čega je ispravno reći da je riječ o društvenom fenomenu, a ne trendu s ograničenim rokom trajanja. Prema podacima koji su izneseni na konferenciji MOVE 2015., na svijetu je 50 milijuna registriranih rekreativnih trkača, koji kreiraju nevjerojatnih deset milijardi eura ekonomske vrijednosti. Danci su, primjerice, jedna od najvećih trkačkih nacija, gdje trči njih 31 posto. Analitičari koji su te podatke iznosili na konferenciji uvjereni su da trčanje neće biti jedan od onih pomodnih trendova u rekreaciji kao što je to bila, primjerice, zumba jer nove tehnologije od društvenih mreža pa do aplikacija potiču rekreativce da ustraju u svojoj aktivnosti jer uz pomoć njih lako se umrežavaju.
Tajna popularnosti trčanja upravo je u ovisnosti više o psihološkoj nego o fizičkoj koristi, koja je nedvojben.
