‘Doboši noći’ roman su i studija o jednom vremenu i jednom čovjeku, ali nadasve o jednoj izgubljenoj epohi. O drvetu bijelog javora od kojeg majstori iz Cremone izrađuju violine božanskog zvuka, o sarajevskim noćima i pet godina života u Sarajevu od lipnja 1914. do kasne jeseni 1919. šumara i usputnika Mlade Bosne Josipa Gubernika koji o tome piše u svojemu monumentalnom djelu ‘Dnevnicu sarajevskih noći’.
U ‘Dobošima noći’ Sarajevo se u veličanstvenoj metafori ogleda kao bubanj na čijoj napetoj koži dobije čitavo dvadeseto stoljeće, a Josip Gubernik, taj maleni, suhojavi austrougarski šumar i činovnik, postaje jedini mogući pisac jer on okom drugoga vidi i bilježi sve oko sebe, a njegovi zapisi postaju dokument koji natrijuje ne samo njega već i generacije.
