Zašto najbolji brandovi Zele poslovati s nama?

U Europi sigurno ima starijih novina od hrvatskih Narodnih novina, ali nije sigurno ima li ih još koje izlaze već 180 godina bez prestanka. Novine Horvatke, odnosno Narodne novine, a ponekad se pisalo i Horvatske Narodne Novine, sadržavale su i sadržavaju već na razini imena određenje svoga značenja. Uronjene u tri stoljeća narodnoga života, Narodne novine svjedoče o njegovim dramatičnim mijenama. I same su bile podložne mnogim promjenama, samo hrvatski jezik, kao svoju esenciju nisu nikad napuštale. Godina 1835, kad su se u Zagrebu – glavnom gradu banske Hrvatske – konačno pojavile prve novine na hrvatskom jeziku s književnim prilogom, također na hrvatskom jeziku, godina je s kojom je počeo hrvatski narodni (politički, književni i uopće kulturno-prosvjetni) preporod.

Prvi broj Novina Horvatkih pojavljuje se u sumraku jedne epohe, kad su pucali lanci na kmetskim rukama, a duh novoga prodirao sve dublje. Na hrvatskom su biću bile mnoge rane, a među najvećima bila je razjedinjenost i slaba prosvojenost naroda. U Zagrebu su tada izazile novine na njemačkom jeziku, kojim su u našem gradu mnogi i govorili, kao što se govorilo i mađarski, ali nije bilo rivalstva između njemačkoga i hrvatskoga o tomu koji će umjesto latinskoga biti službeni jezik u Hrvatskoj, nego se njemački i mađarski natječu za prevlast u našoj zemlji.

Ispunjen je jedan od najvažnijih ciljeva koje je hrvatski narodni preporod, u devetnaestom stoljeću stavio preda se – da hrvatski jezik, kao temelj narodnoga identiteta, bude slobodan i ravnopravan jezik među jezicima ostalih slobodnih naroda. Mijenjale su se države, politike i ideologije – sve je to ostavilo tragove u Novinama, ali one svoju osnovnu misiju – donijeti općenitu, ili službenu informaciju i vijest na hrvatskom jeziku – nikad nisu napuštale. I nisu prestajale izlaziti.

Povijest Narodnih novina povijest je i Novina i naroda i jedinstvenoga jezika toga naroda. Ni jedna hrvatska institucija ne sadrži u sebi toliko isprepletenost bitnih značajki novije narodne povijesti.

Narodne novine su i otvorena knjiga hrvatskoga nakladništva novina, knjiga i tiskarstva. Iako se čini da nije davno počela trgovina papirima i knjigama, i ta je današnja djelatnost Narodnih novina d.d. započeta sredinom devetnaestoga stoljeća u Gajevoj »novinarnici« (prodaja novina) i »knjigarnici« (prodaja knjiga).

Od srpnja 1849. Novine imaju istu funkciju koju imaju i danas. Tada su postale službeni list državne i banske vlade, primajući za to od austrijskih vlasti paušalnu godišnju naknadu od 1.000 forinti. Narodne novine su do 1861. izlazile pod različitim imenima. Prvi put su tim imenom nazvane 1843. Potpuno je nesporno, međutim, da su to iste novine koje su 1835. počele izlaziti kao Novine Horvatke. Sve djelatnosti, koje su se postupno razvijale od prvoga tiska na drvenoj preši u tiskarnici Franje Župana 1835. i danas su temelj poslovanja Narodnih novina d.d.

Hrvatska je tada bila dio Austrijske Carevine. Austrijski car bio je ugarsko-hrvatski kralj. Iako su hrvatske pokrajine Slavonija, Dalmacija i središnja Hrvatska činile, kako se tada govorilo, trojednu kraljevinu unutar Austrijske carevine, u njima su se govorili različiti hrvatski dijalekti bez zajedničke kodifikacije, a u hrvatskom se Saboru govorilo latinskim jezikom.

Nakon upornih nastojanja mladi, sposobni pravnik Ljudevit Gaj, dočekao je da mu s carskoga dvora u Beču stigne odobrenje za izdavanje novina na hrvatskom jeziku, koje je kralj potpisao 9. srpnja 1834. Tko je, zapravo, Ljudevit Gaj? Nijemac obrazovanjem, radio je za hrvatsku kulturu, nepopravljiv kajkavac, zagrijavao se za štokavštinu, Austrijanci tradicijom i lojalnošću, borio se za slavenstvo, oživio je »napoleonski ilirski bak«, napisao je hrvatsku pjesmu »Još Hrvatska ni propala«, koja je »prava parodija« njegovih „ilirskih i slavjanskih utopija“, kulturni i politički dilemat koji „najljuđu donikhoteriju“ smatra realnošću. Tako je jedan pisac pokušao portretirati Gaja uz proslavu stogodišnjice njegova rođenja.

Molbi koju je poslao Beču, Gaj je priložio program novina koje bi donosile vijest o seljačkom i kućnom gospodarstvu, prirodnim znanostima, zemljopisu, etnografiji, povijesti naroda i zemalja, književnosti i jezikoslovlju, pregled novih političkih događaja, uz pjesme, govore, priče, šale, anegdote, zagonetke i filozofska razmatranja.

Prvi broj Novina izazvao je 6. siječnja 1835. To je vrijeme u kome počinje stvaranje moderne hrvatske nacije. I u nekim većim europskim državama u 19. stoljeću od regionalnih govora i dijalekata počinje oblikovati nacionalni jezici što svakako ima upliva i na strujanja u Hrvatskoj. U tim kulturnopolitičkim previranjima sredinom 19. stoljeća Narodne novine su imale „predvodničku ulogu: bile su informator, komentator, mobilizator i moderator“.

Novine Ljudevita Gaja, hrvatske Narodne novine, ušle su s istim imenom i u istoj funkciji i u današnje digitalno doba.

Sve je, dakle, počelo tridesetih godina devetnaestoga stoljeća kad grupa mladih hrvatskih intelektualaca, čija dob rijetko prelazi dvadeset i pet godina, donosi iz europskih sveučilišnih središta poticaje da se i Hrvati zamisle nad sudbinom svoga naroda i njegova identiteta. Nezadovoljni su što za razliku od Čeha, Poljaka, Nijemaca, Talijana i drugih naroda nemaju niti novine na svome jeziku.

U Istri i Dalmaciji službeni jezik u upravi, sudstvu i školstvu bio je talijanski, u banskoj Hrvatskoj latinski, a u Vojnoj krajini – njemački. Hrvatski su jezik sačinjavala tri dijalekta: štokavski, kajkavski i čakavski, i tri govora – ikavski, ekavski i čakavski. Ujedinjenje hrvatskog naroda bilo je uvjet njegova opstanka i razvoja. To se bez jedinstvenoga jezika nije moglo postići.

Narodu su bile potrebne i novine jer, kako su pisali njihovi pokretači, samo tiskano slovo na narodnom jeziku, pristupačno i razumljivo svakome, može izvesti narod iz teških prilika u kojima je živio. Narod je gol i bos, gladan i žedan, pišu oni, jedino zato što nema iz čega na svojem jeziku naučiti kako nadvladati te nevolje.

Svijest o hrvatskom jedinstvu kroz burna je stoljeća postupno slabila, pa je početak devetnaestoga stoljeća Hrvatska dočekala razdijeljena i rascepjekana u svakom pogledu. Hrvatski narodni preporod pokazuje da je ta svijest ipak preživjela najteža iskušenja i osporavanja. Hrvatska je sačuvala svoju bit i onda kad je bila potisnuta, zaboravljena i raskomadana.

Ali kao da je i tada Hrvatska opet u ponečem htjela biti ono što nije. Na javnom sceni se pojavljuje – iliristvo. Iako se pokušavalo ideje o ilirskom imenu i jeziku unijeti u temelj narodnoga preporoda, u hrvatskom pokušaju i nikada hrvatski jezik nije nazivan ilirskim. Hrvatski je čovjek svoj jezik zvao horvatskim, arvackim, harvackim, rvackim, hravackim, hrvatskim. Hrvatski su htjeli ostati Hrvatima, a ne postati Ilirima. To virtualno iliristvo, politiku utopije i neuspjeha, kako su napisali neki istraživači, ni drugi narodi kojima je nuđeno, niko ne može prihvaćati.

Kad je Ljudevit Gaj 1830. objavio Kratku osnovu-hrvatsko-slavonskog pravopisanja, nije, naravno, ni znao da će se od tada računati još jedan hrvatski početak, koji s izlaskom Novina Horvatkih i Danice označuje novo razdoblje ne samo hrvatskoga jezika i pravopisa.

Gaj je smatrao da će njegova književna Danica, kao prilog Novinama, osvijetliti novi put, na kome će hrvatski narod nadvladati mnoge zaostatke. Usmjeravana tom zadaćom, ona je podjednako trebala biti i »horvatska« i »slavonska« i »dalmatinska« (kako joj glasi i potpuni naziv), jer su Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, tri kraljevine jednoga te istoga kraljevstva, jedinstvo trojstva, Trojedna ili Trojedna kraljevina.

Danas Narodne novine imaju drukčiju, ali ne manje važnu zadaću. Kao službeni list hrvatske države snažan su oslonac njezinu pravnom poretku. Ustav Republike Hrvatske propisuje da se, prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela, objavljuju u Narodnim novinama. Narodne novine u narod unose punu informaciju o zakonodavnoj djelatnosti države, koja poštovanje zakona i podvrzavanje zakonu diže na razinu najvišega civilizacijskog postignuća i uvjeta opstanka u uljednom svijetu. Budući da je pred svakim državljanom norma da ga nepoznavanje zakona ne će osloboditi odgovornosti za njegovo kršenje, državljani moraju moći upoznati te zakone, a država im u tomu mora što više pomagati.

Narodne novine dostupne su na internetu i na drugim suvremenim e-medijima. Velike inovacije i brze promjene uključuju nove tehnologije ne samo u distribuciju sadržaja Novina nego i tiskanica u nakladi Narodnih novina d.d. pa i na promjene načina trgovine (e-trgovina).

Prošle je godine (2014.) objavljeno 157 brojeva Narodnih novina na 30 152 stranice A/4 formata (uz to i 8 brojeva dodatka Međunarodni ugovori na 616 stranica). U svojoj bazi podataka Narodne novine imaju u e-formi sve brojeve službenih novina objavljenih od 1990. I nakladništvo tiskanica u Narodnim novinama ima dugogodišnju tradiciju i posebnu važnost. Danas ih nude više od 3.000. Ne manja pozornost usmjeren je prema specijaliziranom nakladniškom programu objavljivanja knjiga, posebno literature iz područja prava (udžbenici, priručnici, rječnici, zakoni i zbirke propisa s komentarima, odluke Vrhovnoga i Upravnoga suda RH). Tu je i biblioteka pod nazivom Europsko pravo u kojoj se na hrvatskom jeziku objavljuje literatura iz područja pravne regulative Europske unije.

Pravna biblioteka Narodnih novina d.d. sadrži više od 150 aktualnih naslova. U vlastitim prodavaonicama uz tiskanice i knjige, kupcima nude školski i uredski prihvat i kvalitetne papirne proizvode.

Narodne novine d.d. danas imaju 41 maloprodajno mjesto diljem Hrvatske. Takvu infrastrukturu danas nema niti jedna druga institucija.