KOMUNALNA NAKNADA Plaća se prema kvadraturi objekta, ali ne i kad je na području Zagreba

Zbog krize investitor u trgovački centar Supernovu izmijenio je planove i građevinsku dozvolu te sagradio znatno manji objekt nego što je namjeravao. Međutim, Grad Zagreb zaračunao je komunalnu naknadu na temelju prvotne građevinske dozvole i ovrhom investitoru oduzeo 12 milijuna kuna.

U Hrvatskoj vjerojatno nema poduzetnika koji među problemima koji ga najviše muče u poslovanju neće izdvojiti upravu i pravosuđe. Primjerakako poduzetnici prolaze u borbi s vjetrenjačama kada su u pitanju i uprava i pravosuđe bezbroj je, a zbog te borbe, uglavnom za poduzetnike bezizgledne, zaobilaze nas i investitori. Najnoviji je primjer katastrofalno odnos administracije glavnoga hrvatskoga grada prema stranom investitoru koji je u Hrvatskoj uložio više od pet milijardi kuna, i to samo kao izravnu investiciju u više hrvatskih gradova od Zagreba preko Slavonskog Broda, Osijeka i Zadra, a planira investirati i dalje. Riječ je o trgovačkim centrima Supernova, u kojima je zaposleno jako mnogo ljudi koji iz vlastite plaće pune lokalne proračune i državne mirovinske i zdravstvene fondove. Isto vrijedi i za mjesečnu komunalnu naknadu u visini koja ‘hrani’ i te kako mnogo administracije na svim razinama. Dodatno, jednokratno je plaćen i porez na promet nekretnina u visini od pet posto kao prihod jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi nekretnina.

Kako je nastao upravo skandalozan problem s Gradom Zagrebom? Navedeni investitor kupio je zemljište u Zagrebu na kojemu je planirao graditi veliki prodajni centar. No došla je kriza i planove je trebalo korigirati na manje, što je valjda najnormalniji poslovni potez, koji bi trebalo nagraditi, a ne kažnjavati. Već ishodena građevna dozvola promijenjena je na manju površinu, a u međuvremenu je investitor sam sagradio objekte javne infrastrukture koji su nedostajali i bez koji ne i bilo moguće objekt pustiti u rad, sve prema odgovarajućem programu koji je donijela jedinica lokalne samouprave. Nakon puštanja objekta u rad umjesto čestitki investitoru stigla je prijetnja ovrhom jer nije plaćen ukupni iznos komunalnog doprinosa izračunat prema prvoj građevinskoj dozvoli prema kojoj se nikada ništa nije ni počelo graditi, jer je ishodena druga dozvola s bitno manjom kvadraturom, a komunalni se doprinos upravo plaća prema – kvadraturi. Bez najave i upozorenja zadužnicom (koja je dana kao sredstvo osiguranja) Grad Zagreb krenuo je ovrhom naplatiti oko 12,000.000 kuna te prijeti i nastavak ovrhe za daljnje iznose, a sve za objekt koji nikada nije sagrađen, za objekt za koji ne postoji ni građevinska dozvola, jer kada je prva dozvola mijenjana, prestala je i postojati i od tada postoji samo ta promijenjena sa smanjenim površinama i obujmom.

Naravno, investitor je najprije pokušao uvjeravanjem, ali jedino što je bilo moguće postići je ‘savjet’ da se postigne stajalište resornog ministarstva o tome problemu. Nažalost, ali sada moramo kazati i nažalost očekivano, kada su napokon dobili stajalište resornog ministarstva, a koje je izrijekom dalo za pravo investitoru, Grad se odlučio pokrenuti upravnosudski spor i pokušati oboriti odluku Ministarstva. Teško je reći na osnovi čega nijedan ne spominje zakonski članak koji bi propisivao kako investitor koji nije ni sagradio ni počeo gradnju nekog objekta i koji je ishodio drugu dozvolu prema kojoj je sagradio objekt mora platiti komunalni doprinos prema onoj prvoj dozvoli. Nitko taj članak ne spominje zato što takvo zakonsko rješenje ne postoji i to bi trebalo biti i kraj te priče. Međutim, nije. Investitor se mora boriti protiv ovrhe s onima kojima je u opisu posla stvarati uvjete za privlačenje investicija, što svakako uključuje i uklanjanje zapreka. Svima bi trebalo biti jasno da su konkretni postupci mnogo važniji od praznih parola te da je jednostavno riječ o pljački investitora ako im želimo naplatiti doprinos prema gabaritima objekta koji nikada nije sagrađen i koji se (takav prema osnovnom projektu) nikada nije ni počeo graditi. To više što u zakonima ove države ne postoji baš nikakvo uporište za takvu odluku.

U konkretnom slučaju ima još niz podataka koji su na neki način kafkijanski, a tu možemo nekako izdvojiti postojanje službenih isprava prema kojima je dugovanje investitora 0,00 kuna, a to se poslije ‘opravdava’ ili pokušava opravdati tvrdnjom da takva isprava i takva stavka u njoj ne znače da dugovanja nema. Na kraju kao jednu od tema za razmišljanje treba izdvojiti i sljedeće: ako je točno da je investitor službeno nudio Gradu da vratiti zaplijenjeni ‘višak’ uz više nego korektan dogovor da se ne obračunava kamate i da se dio ili sve prebija s tekućim obvezama (mjesečna komunalna naknada), tko će odgovarati za štetu kada investitor zaključi da više ne želi takav dogovor i da se nasilno oduzet milijuni moraju vratiti. Sigurni smo da bi ovaj i ovakvi primjeri trebali biti ključne teme budućih ministara gospodarstva, vanjskih poslova, graditeljstva, potpredsjednika i predsjednika buduće vlade.