Američki kongres pet se godina premišljao, a onda je prošli tjedan prelomio i pristao na preraspodjelu kvota u Međunarodnome monetarnom fondu u korist novih igrača na svjetskoj sceni. Najveća je dobitnica Kina, a gubitnici su Europljani. SAD će izgubiti neznatan postotak, ali zadržati pravo veta.
Situacija je bila donekle paradoksalna jer je upravo SAD bio inicijator promjena u želji za umiljavanjem Kini. Ta je zemlja, naravno, i najveći dobitnik, njezina će se kvota (udio u kapitalu Fonda određen prema bogatstvu države) povećati s 3,8 na šest posto, Indija će umjesto 2,3 posto imati 2,6 posto, a Rusija i Brazil zajedno s njima sada će biti u prvih deset ulagača u Fond. Istovremeno, SAD će izgubiti neznatan postotak, tek 0,2 posto i imati 16,5 posto, s tim da su najveći gubitnici Europljani, čiji će udjeli i utjecaj biti osjetnije reducirani. Osim što dobar dio šestpostotne preraspodjele u udjelima otpada na razvijene europske zemlje, u izvršnom odboru koji se sastoji od 24 člana imat će dva člana manje (šest umjesto osam). Izvršni direktori se, pak, više neće imenovati, već birati. Reforma ujedno podrazumijeva i povećanje iznosa na raspolaganju Fondu na ukupno 660 milijardi dolara.
Vjerojatno ključan moment u pristanku Kongresa bilo je kinesko osnivanje konkurentske institucije, Azijske banke za investicije u infrastrukturu, kojoj su se odlučile pridružiti i neke velike europske ekonomije mimo američkih želja. Uvaženim zastupnicima stoga je objašnjeno kako bi gubitak jedva zamjetnog postotka bio malo ulaganje u američki kredibilitet i održavanje MMF-a kao relevantne institucije. U suprotnom, svjetskoj financijskoj babarogi i sjajnoj platformi za testiranje sumnjivih ekonomskih teorija moglo bi uskoro odzvoniti. Ugled je onako debelo narušen desetljećima MMF-ovog ordiniranja po ekonomijama u razvoju, a osnivanje konkurentske verzije moglo bi biti posljednji čavao u lijes, pa se ovo može smatrati posljednjom prilikom za odobrovljavanje članica u razvoju.
Reforma MMF-a ojačat će američko vodstvo u globalnom ekonomskom sustavu i demonstrirati našu predanost održavanju te pozicije – komentirao je Lew. Štoviše, tvrdi Lew, reforma MMF-a jedno je od najvažnijih pitanja u pogledu američke nacionalne i ekonomske sigurnosti. No mišljenja analitičara podijeljena su, neki smatraju da je usprkos deblokiranju inicijative u Kongresu prekasno za zaustavljanje MMF-ove marginalizacije. Drugi idu linijom ‘bolje ikad nego nikad’, tvrdeći da je tim potezom donekle spašen ugled Amerike, koju se proteklih pet godina prozivalo za neispunjavanje obveza i obećanja.
Skepsi o budućnosti MMF-a treba dodati i tiho neodobravanje nekih poteza Fonda u posljednje vrijeme od strane ekonomija u razvoju. Korištenje tom institucijom za potkusurivanje u Europi navelo nije baš leglo nekim članicama, a riječ je o ulozi MMF-a u grčkoj i ukrajinskoj krizi. U prvom slučaju otpočetka postoji razmišljanje prema kojem je Grčka problem Europske unije koji EU uporno pokušava prebaciti barem djelomično na MMF (pojačano dvojboj o sudjelovanju u trećem paketu pomoći, posebice imajući u vidu grčku želju da MMF ne sudjeluje), a u drugom korištenje Fondom za natezanje s Rusijom u vezi s prevlasti u Ukrajini izaziva nelagodu. Pogotovo otkad je Fond odlučio prilagoditi još jedno pravilo, ono o zabrani daljnjih isplata državama koje nisu podmirile postojeća dugovanja prema drugim državama. S obzirom na to da se Ukrajina našla u nebranom grožđu s dugom od tri milijarde dolara Rusiji, bilo je nužno otkloniti taj detaljčić, inače MMF ne bi smio nastaviti kreditirati najnoviju zapadnjačku akviziciju.
Kineski juan uvršten je u košaricu valuta MMF-a, takozvana Specijalna prava vučenja (SDR), postavši tako peta svjetska valuta u tom elitnom društvu (euro, dolar, jen, britanska funta) rezervnih svjetskih valuta (službeno od 1. listopada sljedeće godine). Zadnja takva promjena napravljena je 1999., kada je u košaricu ubačen euro, a na taj su se potez u MMF-u odlučili, opet, kako bi zadržali Kinu u svom sustavu i ‘nagradili’ zbog određenih ekonomskih reformi, ponajprije labavljenja kontrole Pekinga nad tečajem, ali i otvaranja tržišta obveznica središnjim bankama.