Zadnja nam je nada da Amerikanci stoje iza buduće, koje god vlade

Ne mislim da je Most američki projekt. Vjerojatnije je osnovan samostalno, uz domaći suflere, ali kad je osvojio 19 mandata, vjerojatno je postao predmetom ‘obrade’ međunarodnih centara moći.

Možda bi se mnogi potezi Petrova, Milanovića, Karamarka… mogli bolje objasniti, a onda i predvidjeti ukupni postizborno rasplet, kad bi se znalo imaju li američka veleposlanica ili njemački veleposlanik kontakte s glavnim akterima.

Predviđati je teško, osobito budućnost. Ova tvrdnja, koliko se god činila smiješno samorazumljivom, ipak se ne bi smjela zaboravljati. Pogotovo u kolumnama. Zato i postoji mudra praksa da se teza u kolumni, posebno kad se odnosi na previđanje, ipak malo razblaži umetcima u stilu: čini se, po svemu sudeći, vrlo vjerojatno… Kad se to zaboravi, autor kolumni može se naći u nezgodnoj situaciji.

U ovim ‘Ekonomalijama’ u posljednjih se nekoliko tjedana u više navrata mogla pročitati tvrdnja (bez ograde) da će na kraju Most koalirati s HDZ-om. Otkako se SDP-ova koalicija vratila u pregovore s Mostom nezavisnih lista, a HDZ se oglasio na ponovljene pozive da se vrati dogovaranjima, činilo se da je prognoza potpuno promašena. Međutim, nad najavljeni dogovor da će Petrov biti premijer, a Milanović predsjednik Sabora, nadvile su se nove neizvjesnosti. A posljednja vijest prije kretanja Liderove rotacije – o prekidu pregovora između Milanovića i Petrova – približava nas mogućnosti da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović raspriše nove izbore… Pa možda promašaj u procjeni buduće vladajuće koalicije ipak ne bude potpun.

Dakle, oboružan podsjećanjem na to da je previđanje teško, osobito budućnosti, ovaj tjedan postavljam elemente za zanemarenu razinu događaja na hrvatskoj političkoj (a posredno i ekonomskoj) sceni. Bilo bi jako zanimljivo kad bi se mogle pratiti aktivnosti najvažnijih veleposlanika akreditiranih u Hrvatskoj. I njihovih ljudi. Možda bi se mnogi potezi Petrova, Milanovića, Karamarka i ostalih aktualnih političkih igrača mogli bolje objasniti, a onda i predvidjeti ukupni postizborno rasplet, kad bi se znalo ima li razgovora i kakvi su (neposredni ili preko posrednika, svejedno) npr. američke veleposlanice ili njemačkog veleposlanika s glavnim akterima.

Pogotovo bi bilo zanimljivo pratiti aktivnosti iz veleposlanstva SAD-a. Jer mi ovdje, u svojoj autističnosti i autarkičnosti, često zaboravljamo da je SAD još najveća svjetska sila. Na tu opasku mnogi u Hrvatskoj odmah su rukom. Kao, mi smo premali i nevažni. Možda se tako čini, ali u globalnim okolnostima ambicioznoga ruskog predsjednika Putina s jedne strane i ISIL-a s druge strane nijedna zemlja s ovakvim geografskim položajem nije nevažna. A čak i da nema Putina i ISIL-a, svjetski lider opstao je sve ove godine jer stvari u bilo kojemu dijelu svijeta shvaća ozbiljno. Slično kao što se i uspješne korporacije brinu za svaki svoj odjel, kako se god nevažnim činio.

Kad je izborima riječ, upućeni tvrde da je taktika zapravo vrlo jednostavna. Najvažnije je da potencijalni pobjednici iz velikih stranaka budu pod kontrolom. Pa je ‘svjetskom policajcu’ svejedno tko će pobijediti na izborima. Budući premijer imat će određenu slobodu kretanja, a ako se otme kontroli, postoje razrađene taktike. Dovoljno je prisjetiti se naglog odlaska Ive Sanadera 1. srpnja 2009. s mjesta predsjednika hrvatske vlade. Netko izvana natjerao ga je na to. Osim političkih tu su i ekonomski razlozi zbog kojih bi ‘međunarodna zajednica’ imala razloga utjecati na političke procese u Hrvatskoj. Opća je procjena da je Hrvatska zbog sve većega vanjskog duga i nedovoljne stope rasta BDP-a ozbiljan kandidat da se 2017. nade na rubu bankrota. Primjer Grčke pokazuje koliko je komplikirano poslije sloma voditi političke procese. Na kraju su Sirizu slomili međunarodni financijeri, a u vladini koja provodi kaznene mjere uz lijevu je Sirizu i vrlo desna politička stranka. Pa ako se na kraju mora stvoriti neka lijevo-desna koalicija, zašto procese ne usmjeravati preventivno? Pa onda se ne čini sasvim nevjerojatnim da se u silnim preobratima (u ovom trenutku) izglednim koliko-toliko čini savez između SDP-a i Mosta. Naravno, može se ići i korak dalje pa nazrijeti i razlog zašto bi strani kontrolori za zemlju koju čeka burna budućnost rado vidjeli tripartitnu vladu.

Ne mislim ovime reći da je Most nezavisnih lista američki ili nečiji drugi projekt. Vjerojatnije je da je osnovan samostalno, uz neke domaće suflere, ali kad je na izborima osvojio 19 mandata, vrlo je vjerojatno postao predmetom ‘obrade’ međunarodnih centara moći. Eto što ostaje posljednja nada za ovo društvo, a unutar njega i za poslovnu zajednicu. Da ima netko iznad nas tko će usmjeravati ove kaotične procese. Na to smo spali.