U trinaest eseja Goran Ferčec uranja u svijet svojih roditelja i svih predaka, onih stvarnih, ali i intelektualnih, te dolazi do onih koji su isključivo svojim radom osiguravali dostojanstvo sebi i svojoj obitelji.
I bez obzira na to govori li o svom djedu težaku, majci radnici u dućanu ili pak Johannu Sebastianu Bachu ili Bertoltu Brechtu, ispisuje najtočniju sliku kulturnog radnika danas.
Od nje ili njega očekuje se da svakodnevno promišlja stvarnost, stvara nova djela ili reinterpretira stara, luta od gaže do gaže, svjesno izabere ulogu apatrida nadajući se da će od svoga rada moći zaraditi za kruh svagdašnji.
Jednako kao i nekadašnji proletarijat, današnji kulturni radnik strahuje za sutrašnjicu. A da bi shvatio svoj položaj, neizbježno se mora vratiti u prošlost.
