Projekti nam dolaze u pitanje jer u Hrvatskoj nema armirača, a država ih ne dopušta uvoziti

• Je li stanje u građevinarstvu malo bolje nego prije? – Ne bih rekao da ima znatnih pomaka. Trendovi se gotovo nisu mijenjali otkad je potkraj 2008. počela kriza. Perspektiva naše djelatnosti povezana je s kompletnim sređivanjem situacije u gospodarstvu i ostalim promjenama u zemlji. Da bi se govorilo o perspektivi, trebali bismo imati dugoročni koncept, plan, kojih nema.

• Što očekujete od nove vlade? – Stalno govorimo o reformama, no nitko ih još nije ni pokrenuo. Očekujemo da nova vlada stvori stabilnost, poduzetničku klimu, stvori uvjete za realna ulaganja u Hrvatsku. Također treba odrediti osnovne smjerove kretanja gospodarstva, odrediti prioritete te plan kamo želimo stići. To je jedini način da izbjegnemo grčki scenarij.

• Je li realno što nova vlast najavljuje investicije u LNG, nizinsku prugu i navodnjavanje? – Vrlo je teško reći koliko je to realno. Ovisit će o izvorima financiranja i interesima onih koji su spremi uložiti svoj novac u takve projekte.

• Je li stručnjak na čelu vlade dobar potez? – Prema mojemu mišljenju, da, ali politika kreira situaciju u zemlji. Bude li ona držala figu u džepu, onda Tihomir Orešković nema šanse.

• Krivnja vlade jedna je strana medalje. Zašto se niste udruživali? Je li i taština vlasnika jedan od razloga? – Dok se dobro poslovalo, nije se razmišljalo o budućnosti i nije se ništa činilo kako bismo se pripremili ne samo za krizu već i za zajednički ulazak na veće tržište poput onoga EU. U tome je taština građevinaraca imala veliku ulogu. Mi iz Kamgrada nismo razlog tome, a neki tek sada kad je velika nevolja pokucala na vrata počinju govoriti o udruživanju. Međutim, sad je kasno za to jer su tvrtke bez boniteta i referencija unatrag tri do pet godina apsolutno neprihvatljiv partner za bilo kakve konzorcije. Referencije više ne zadovoljavaju i ne može se objektivno očekivati da se iz takvih pozicija bude konkurentan na stranim tržištima unatoč udruživanju.

• Jeste li vi pokrenuli inicijativu u tom smjeru? – Godinu i pol dana prije ulaska u EU sudjelovali smo na skupu u organizaciji tadašnjeg predsjednika Uprave.

• Koliki vam je problem nelojalna konkurencija? – To jest problem. Uvijek se pojavljuju jedna-dvije tvrtke koje nelojalno rade. Uzrok nevolja u Hrvatskoj jest i taj što glavni izvođači radova, izvođači radove za nerealno niske cijene, nisu platili podizvođače pa su ovi propali, a zatim su radnici otišli van jer ovdje nisu mogli osigurati egzistenciju. To je poprimilo velike razmjere i u ovom je trenutku jedan od većih sektorskih problema. Predstečajna nagodba također je dio problema, nije donijela ništa dobro. Sigurni smo da u našem sektoru samo iznimke iz te predstečajne nagodbe neće otići u stečaj. Radimo s maržom kojom se ne mogu financirati nagomilani stari dugovi. To će funkcionirati dok traju rokovi odgode za podmirenje obveza. U takvoj situaciji izazivaju nered na tržištu. Pitanje je i kakvu to poruku šalju nama koji plaćamo sve obveze, nerijetko se i zadužujući u bankama kako bismo podmirili sve obveze prema državnom proračunu, a drugim se tvrtkama oprašta od 50 do 70 posto duga prema toj istoj državi.

• Je li primjer Sveučilišni kamp u Varaždinu? Procijenjena je vrijednost investicije 91 milijuna kuna, a posao je dobila tvrtka s ponudom od 78 milijuna. – Kamgrad je sudjelovao na tom natječaju. Godinama govorimo da Zakon o javnoj nabavi ne valja, no nitko ništa ne poduzima. U tom je primjeru jasno da se taj posao ne može napraviti za taj novac. Tu netko mora biti prevaren: ili nekome neće biti plaćen materijal ili neće biti plaćen rad. A tu je i pitanje kvalitete izvedenih radova i otklanjanja eventualnih nedostataka u jamstvenom roku.

• Unatoč krizi uspjeli ste sačuvati tvrtku. Jedan od razloga jest i taj što ste još prije krize odustali od stanogradnje. Je li to bila vidovitost ili…? – Kamgrad se nikada nije bavio stanogradnjom s realizacijom većom od 25 do 30 posto u udjelu ukupnih prihoda. Naime, nju smatramo zasebnom, ali veoma zahtjevnom djelatnošću, a naš je osnovni biznis ipak gradnja za poznatog naručitelja. Dozirali smo je i zbog analize tržišta i kreditno sposobnih kupaca koju smo proveli još prije krize i nismo dobili preoptimistične rezultate. Tu smo bili u procjepu i to smo znali analizirati s bankarima pri realizaciji projekata. Ni bankari nisu bili načisto s onim što se događa. Unatoč tadašnjem građevinskom bumu pitali smo se gdje je ta financijska snaga građana da kupuju stanove. Drugo, i prije krize radili smo gotovo isključivo za privatne naručitelje i to smo nastavili i nakon ulaska u krizu. Naše cijene bile su niže, ali način rada gotovo identičan. I treće, shvatili smo vrlo rano da je nastupila kriza i da se moramo reorganizirati i racionalizirati svaki trošak, što smo proveli već u prvom kvartalu 2009.

• Okrenuli ste se gradnji u turističkom sektoru. Ondje vidite najviše prilika za građevince? – Jedna smo od prvih tvrtki koje su sredinom 90-ih počele raditi za turističke kuće. Najprije smo radili za Istraturist, Anitu iz Vrsara i druge te tim referencijama jačali svoj položaj za sljedeće projekte. Danas smo poželjni izvođač za investitore u segmentu turizma. Svjesni smo kratkih rokova i važnosti kvalitete za svaki takav projekt. Svoj kadar educirali smo na tim projektima. To je niša u kojoj je uvijek bilo posla i pretpostavljamo, s obzirom na rezultate turističkog sektora, da će ga i biti.

• Na kojim ste sada projektima u turizmu? – Gradimo hotel Valdaliso za Maistru u Rovinju. To je trenutačno najveća turistička investicija za sezonu 2016., prema našim saznanjima. Općenito, primjećujemo da je za 2015. i posebno za 2016. pripremljeno mnogo manje projekata u turizmu, 2014. bila je najbolja u posljednjih nekoliko godina.

• Što je razlog tome? – I mi to istražujemo. Postoje investicijski ciklusi pa se može pretpostaviti da projekti u pripremi nisu u fazi raspisa natječaja. Pretpostavljamo da će biti spremni za iduću godinu ili onu nakon nje. Nadamo se da je riječ samo o ciklusima.

• Što još radite u ovom trenutku? – U drugoj smo fazi radova na gradnji Međunarodne zračne luke Zagreb. Konstrukciju iz prvog ugovora izveli smo dva i pol mjeseca prije roka. Zbog tog iskustva investitor nam je povjerio i dio obrtničkih radova. U konzorciju s KFK-om obavljamo radove u Zračnoj luci u Dubrovniku, kao i na terminalu tekućih tereta za Luku Ploče. U Čepinu smo angažirani na tri objekta za grupaciju Žito iz Osijeka, završavamo dogradnju tvornice Haix pokraj Varaždina, u završnoj smo fazi radova stambenih objekata POS-a u zagrebačkom Zapruđu s 519 stanova.

• Imate tvrtku u Njemačkoj. Kako ona posluje i treba li vani tražiti poslove? – Da, u Njemačkoj imamo tvrtku kćer koja ima ugovor kao glavni izvođač radova na rekonstrukciji objekta u hotel za grupaciju u vlasništvu Park Plaze i Goldman Sachs. Sigurno je da je rješenje problema za hrvatsko građiteljstvo izlazak na strano tržište. Za Kamgrad bi bilo sjajno kad bi 30-ak posto prihoda ostvarivao na stranim tržištima. Radeći na novim tržištima, posebno na zapadnoeuropskome, prihvaćate nove tehnologije, nove načine rada i radne navike, znanje i iskustvo koje nemamo prilike upoznati na našem tržištu. Dakle, odgovor na vaše pitanje jest ‘da’ u smislu poslovanja, radi disperzija rizika prihoda. Važne su i referencije. Kad u životopisima ljudi koji rade u vašoj tvrtki imate takve referencije, možete slobodno ići na druga tržišta i biti konkurentni. Kad smo prvi put nudili radove za Park Plazu i Goldman Sachs, oni su na natječaju tražili iskustvo i životopise glavnih inženjera.

• Koliko ta tvrtka donosi prihoda Kamgradu? – Na godišnjoj razini od pet do šest posto ukupnog prihoda. Naravno, u konsolidiranim izvješćima.

• Nedavno ste rekli da u hrvatskom građevinarstvu nedostaje kadrova. Kakvo je danas stanje? – Pogoršava se. U protekle dvije godine većina kvalitetnoga kadra u našoj branši napustila je Hrvatsku i otišla raditi u inozemstvo. Nemamo armirača, tesara, keramičara, knaufera, soboslikara… svih proizvodnih kadrova. I našli smo se u paradoksalnoj situaciji da i za ovo malo projekata u Hrvatskoj nema dovoljno radne snage.

• Ne bi li država trebala omogućiti uvoz radne snage? – Ključni je problem što država ne dopušta uvoz radne snage jer je velik broj nezaposlenih, ali ne analizira njihovu strukturu. Zbog toga ćemo zauvijek izgubiti i radnike iz BiH. Ako se to jednom i riješi, oni će već biti na Zapadu. Kamgradu trenutačno nedostaje 15-ak armirača, jednostavno ih nema na tržištu rada. Zbog toga nam cijeli projekti dolaze u pitanje. Tražili smo da se odobri uvoz stranih radnika samo za određene projekte na određeni rok, no to nije zakonom dopušteno.

• Kako to rješavate? – Zahvaljujući planskoj i dugoročnoj kadrovskoj politici ipak smo imali relativno malu fluktuaciju. Tvrtkina organizacija i politika takve su da vode brigu o zaposlenicima, od brige za smještaj, prehranu na terenu, prijevoz do njihove kontinuirane izobrazbe na svim razinama. Plaće su redovite i to se nije mijenjalo unatoč križnim godinama. Proizvodni kadar nije osjetio krizu ni u smanjenju plaće. Znali smo da na njemu ne smijemo štedjeti. Tako stječete lojalnost zaposlenika, a oni sigurnost tvrtke u kojoj rade.

• Surađujete li sa strukovnim školama? – Pokušali smo, no u strukovnim školama gotovo da uopće nema zanimanja koja nam trebaju. To je problem obrazovnog sustava, ne prati tržište. Već godinama nemamo koga stipendirati iako to želimo. Za razliku od njih surađujemo s Građevinskim fakultetom u Zagrebu, uživamo studente na praksu i financijski podupiremo razne studentske projekte. Tu imamo učinka.

• Spominjali ste i pročistače. Imali ste problema s njima u Poreču. Dobili ste natječaj koji je Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave poništila potraj 2014. Što je sada s time? – Sigurni smo da smo zadovoljili sve natječajne uvjete. Čiji je interes bio da se natječaj ruši i posao dodijeli drugom, nismo imali ni volje ni snage više istraživati.

• Imate li neki nagovještaj o tome što se dogodilo? – U svakom segmentu ima interesnih skupina koje protežiraju izvođača ili proizvođača opreme. Imamo raznih informacija, no ne želimo trošiti energiju i vrijeme na nešto od čega nema koristi.

• Ta je investicija vrijedna 500 milijuna kuna. Kako je taj gubitak lani utjecao na vaše poslovanje? – Taj posao nosio nam je trećinu godišnje realizacije u dvije godine. Velik smo napor morali uložiti da bismo našli zamjenski posao i pokrili dio troškova. Bio je to prilično ozbiljan problem.

• Koliki su bili vaši troškovi na natječaju? – Takvi zahtjevni projekti nose troškove od 50 do 100 tisuća eura. Sastoje se od troškova za plaće zaposlenika koji rade na natječaju, vanjskih suradnika zbog vrlo uske specijalnosti, troškova partnera koji nude tehnološka rješenja, troškova bankovnog jamstva za tako dugo razdoblje u kojem jamčite ozbiljnost ponude i niza drugih manjih troškova sudjelovanja na natječaju.

• Vođenje tvrtke prebacili ste na sina Domagoja i Mirjanu Igrec, koja je također članica Uprave. Kakav je bio prijenos upravljanja? – Obiteljske tvrtke specifične su zbog kombinacije poslovnog i privatnog. Taština se mora zatimiti u interesu uspješnog posla. Nijedna strana ne smije biti isključiva i mora postojati jasan koncept poslovanja koji svi moraju poštovati. Različiti koncepti vode u probleme i u kolaps. Domagoj je prije Kamgrada vani završio fakultet, radio je u RBA-u, no tu je bila riječ o nasvim drugačijem biznisu. Tranzicija s generaciju na generaciju nije laka.

• Bilo je i nekih nesuglasica? – Za sve je potrebno vrijeme. Ljudi, a posebno mladi, kada dođu u sustav izvana, sve gledaju svojim očima, vrlo su ambiciozni i nadobudni. Ključno je da se ekscesi ne dogode tog trenutka, već da vrijeme bude faktor koji će usmjeriti daljnji tijek događaja. Nakon nekog vremena činjenice vrlo brzo usklađe stajališta. Svima tuđe cipele izgledaju privlačnije dok ne stanete u njih. Nijedna strana ne smije biti isključiva u stajalištima. A važno je da imate i nekoga tko nije član obitelji koji može stati na loptu, što je važno za svaku obiteljsku tvrtku. Gospoda Igrec sa svojim je velikim iskustvom tu ulogu odigrala savršeno korigirajući naše pogrešne i možda brzoplete korake.

• A vaš drugi sin? Hoće li raditi u tvrtki? – Tomislav još studira. Jedna je od opcija da dođe raditi u tvrtku. Danas Kamgrad može zaposliti mlade ljude i dodijeliti im kvalitetne mentore za razvoj karijere.