Što savjetuju nekadašnji kreatori ekonomske politike

Prema mnogim tumačenjima, buduća vlada pod vodstvom Tihomira Tima Oreškovića mogla bi biti prva vlada neovisne Hrvatske fokusirana na gospodarske teme i sastavljena oko njih, umjesto uglavnom ispraznih svjetonazorskih rasprava namijenjenih zabavljanju šire javnosti i prikupljanju lakih glasova. Očekivanja u tom smislu možda nikad nisu bila veća, ali vrlo brzo mogla bi se pretvoriti jednako tako u nikad veće razočaranje i bijes. Malo tko zasad sumnja u iskrenost namjera novog premijera i mnogi su mu voljni pružiti priliku, ali politička mehanika iza njegova imenovanja jednostavno ne nudi previše razloga za optimizam.

Menadžer iz farmaceutske industrije s bogatim iskustvom u inozemstvu izvučen je iz šešira u samo nekoliko sati, nema nikakav izborni legitimitet (štoviše, javnosti je do neki dan bio potpuno nepoznat), širina njegove stručnosti potrebne za vođenje države i cjelokupne ekonomije upitna je i sve što bude radio ovisit će o strankama koje mu sastavljaju vladu dok je on ‘na sastancima s nekim drugim ljudima na nekoj drugoj lokaciji’. Ne zvuči kao dobitni recept, a to je samo nekoliko načelnih zamjerki iz ruke. Spuštanjem na konkretniju, ekonomsku razinu situacija još manje obećava.

Tihomir Orešković nema baš nikakav ekonomski program, ne poznaje dovoljno trenutačnu hrvatsku situaciju i ‘scenu’, profesionalno je usko specijaliziran i savršeno je nejasno od koga će i kakav program dobiti te koliko će s njim, ako ga i dobije, moći stvarno i napraviti. Poseban je paradoks nikad veća količina pretendenata na ulogu ekonomskog stratega nakon četvrt stoljeća u kojoj ga se trebalo tražiti svijećom i nađene moglo pobrojati na prste jedne ruke. Sufliranje sa sigurne distance je jedno, stvarno kreiranje koherentne ekonomske politike, ili barem jednoga njezinog dijela, i preuzimanje odgovornosti za njezinu provođenje, nešto sasvim drugo. Sada je problem obrnut, kandidata za ministarske fotelje iz kojih će se kreirati spasonosne gospodarske politike ima na lopate.

U ranim fazama, uoči izbora i netom nakon, sjena profesora s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ivana Lovrinovića nadvijala se iznad većeg dijela reformi koje je Most uvjetovao svojim eventualnim partnerima, ali u međuvremenu je njegova sudbina u novoj vladi postala maglovitija. Štoviše, recentne informacije Lovrinovića su smještale u HNB ili u neku od pozicija vezanih izravnije uz monetarni aspekt ekonomskih politike. Domoljubna koalicija zato pliva u neiskorištenom ekonomskom talentu, tu su Josip Budimir, Ivana Maletić, Tomislav Ćorić, Domagoj Ivan Milošević, Goran Marić, Zdravko Marić, a to su samo stranački stručnjaci. Kada se tom popisu počnu dodavati i razni nestrančki, čija se imena izvlači s mobitela otprilike kao i ono Oreškovića, procijeniti koga će na kraju dobiti premijer-menadžer u ‘svoju’ vladu, slično je pogađanju na lotu.

Koja god od imena na kraju isplivaju, hrvatsko pučanstvo može se samo nadati da će se među njima naći jedna ili više osoba sposobnih kreirati suvislu strategiju za iduće četiri godine i provesti je. Skepsa je opravdana. Orešković ne može napraviti ništa što mu obje strane vladajuće koalicije ne dopuste, pri čemu postoji i pitanje čiji će program biti meritoran za djelovanje vlade i dobitnih ministara. Hoće li to biti minhenski program iz HDZ-a na koji se u suspensu čekalo mjesecima, Budimirovo rezanje sjekirom i konsolidiranje ili raznovrsne Mostove reforme koje su već prošle nekoliko revizija i izmjena? Koja će u tom trokutu, četverokutu, peterokutu, višekutu odnosa biti uloga Tihomira Oreškovića? Sudeći prema posljednjim informacijama i njegovom odlasku na sastanak s hrvatskim vjerovnicima u austrijski Kitzbühel, premijer u čekanju posvetit će se onome što najbolje zna – financijama, odnosno gurčem problemu hrvatskoga javnog duga.

Ministar financija u vjerojatno jedine dvije vlade iz Tuđmanovog razdoblja vrijedne spomena kada je sustavno promišljanje ekonomije u pitanju, Borislav Škergo, u jednoj je od svojih kolumni, na koje je uputio kao odgovore na Liderov upit, izrazio sumnju u budućnost hrvatskog deficita, blisko povezanog s javnim dugom. Vjeruje u sasvim suprotno, da će stalna među-stranačka trgovina na kraju dodatno napumpati ionako solidan hrvatski deficit. Gotovo konsenzusom jedan od stručnjak ministara financija i potpredsjednika vlade, neovisno o podijeljenim mišljenjima koja danas izaziva, jedno je od samo dva ‘ekonomska’ imena kojih će se sjetiti analitičari i poznavatelji tematike iz vremena predsjedničkog sustava pod Franjom Tuđmanom. Drugo je ono Nikice Valentića, premijera od travnja 1993. do studenoga 1995., u čijem je kratkom, ali sadržajnom mandatu, uvedena kuna, postignuta konvertibilnost i zaustavljena hiperinflacija, da bi tijekom stolovanja njegova nasljednika Zlatka Mateša, opet sa Škergom u naslovnoj ekonomskoj ulozi, bio uveden PDV kao glavni izvor financiranja države.

Politički analitičar Davor Gjenero Valentića i Škergu smatra vrlo sposobnim i obrazovanim stručnjacima kojima je najveći minus što nisu uspjeli završiti zamišljeni program, iako je Valentić imao dosta autonomije u svom djelovanju. Uvriježena je mudrost o tom vremenu da nije iskorištena zlatna prilika koja se tada otvorila. Hrvatska je, naime, uvođenjem PDV-a ostvarila znatan proračunski suficit, a rat je bio završen, zbog čega je prema mnogima to bilo idealno vrijeme za duboke reformske zahvate i postavljanje hrvatske ekonomije na održive temelje, posebice proračuna. Škergo tvrdi da je za provođenje, kako kaže najvećih ekonomskih reformi u novoj hrvatskoj povijesti, imao punu potporu tadašnjeg predsjednika.

• Stabilizacijskim programom izbjegli smo ratnu ekonomiju i proveli prvu fazu sanacije gospodarstva. To je bio temelj za nastavak restrukturiranja, rast konkurencnosti i dostizanje standarda EU. Vodili smo se načelom fiskalne ravnoteže, koliko zaradiš, toliko trošiš, zbog čega smo bili u granicama maštriških kriterija – proračunski deficit do tri posto, javni dug oko 40 posto BDP-a. To je bila druga faza programa. Također, tražili smo politički okvir za gospodarski program, političku stabilnost bez koje nema napretka, dakle inzistirali smo na stabilnom pravno-političkom okviru. To je značilo da se investitorima jamče isti uvjeti poslovanja u kontinuitetu, bez obzira na promjene vlasti – komentira svoj mandat Valentić. Novoj vladi, koja god bila, bivši premijer savjetuje fiskalnu ravnotežu, smanjenje javnog duga i pojednostavnjenje propisa.

U vladi Ivice Račana Gjenero ukazuje na Radimira Čačića kao jedinoga stvarnoga kreatora gospodarske politike u tom razdoblju, ali primjećuje njegovu fokusiranost na građevinski i energetski sektor temeljenu po najviše na državnim investicijama. Slično se trebalo ponoviti i u vladi Zorana Milanovića, ali iz poznatih razloga Čačić je otišao, s njim i koncept državnih investicija, iako je uopće pitanje koliko bi bio provediv u uvjetima potpune fiskalne nemoći preduzmu države s neodrživim deficitom. To je otvorilo velik prostor Slavku Liniću, koji se ubrzo prometnuo u ključnu osobu Milanovićeve vlade sve do gorkog razlaza. Iako je bio sposoban ministar financija koji je vješto krpa rupe, smatra Gjenero, nedostajalo mu je šire vizije razvoja gospodarstva. Ministar čiji spomen još uvijek izaziva žučne rasprave novom mandatu preporučuje fokusiranje na radna mjesta i javne investicije (željeznička pruga Rijeka – Zagreb, LNG terminal, navodnjavanje, obnova obiju rafinerija).

• Novoj bi vlasti poručio da dobro pogleda što se radi u Poreznoj upravi, koja je služila za obračun premijera s neistomišljenicima. Treba ustrajati na naplati, ali i pomoći gospodarstvu. Predstojne su nagodbe sada dio Zakona o stečaju i tu treba sve učiniti da se pomogne poduzetnicima preživjeti. U situaciji narušenih odnosa države i banaka najvažnije je sada ojačati ulogu HBOR-a i njegovo praćenje izvoza i investicija. Osim toga potpuno restrukturirati državne tvrtke, ponajprije HAC, HŽ, CA, državna jamstva tim tvrtkama uteg su javnome dugu – poručuje Linić.

Prema ministru gospodarstva u Račanoj vladi Goranku Fižuliću, novi ministar gospodarstva morao bi inzistirati na koncesijama: – Ugovorom smo Molu darovali eksploataciju naftne i plina. Kada je riječ o nafti, govorimo o vrijednosti od 4,5 milijardi dolara u 13 godina, a država je uprihodovala samo mizernu naknadu. Budući ministar mora na stol staviti novi ugovor s Molom.

Sanaderovo razdoblje u pogledu promišljene ekonomske politike za Gjenera je zanemarivo, ističe tek da je potkraj mandata njegove iznenadne nasljednice Jadranke Kosor počelo stavljanje naglaska na sustavni pristup gospodarstvu, pri čemu su najvažnije osobe bile potpredsjednik vlade za investicije Domagoj Ivan Milošević i ministrica financija Martina Dalić. Ipak, Kosor nije imala dovoljno političke snage i legitimeteta, kao ni vremena u mandatu, da bi taj dvojac razvilo krila.

– U posljednjoj godini mandata bilo je važno spriječiti skupe predizborne rashodne ekscese, kao što je aktualno predizborno rješenje za švicarac, čiji će troškovi tek doći na naplatu. I tada je bilo sličnih ideja, zato nije bilo rebalansa. Kad već nisam uspjela rebalansom smanjiti rashode, barem nije bilo ekscesa. Reforme koje su zadirale u socijalna prava i strože uvjete umirovljenja nisu prošle kod dijelova vladajuće većine, točnije HSS-a – prisjeća se svog mandata Dalić.

– Tri su stvari donijele veliku energiju: osiguran je hedging za najveći dio dolarskog duga, čime su ostvarene uštede koje se danas mjere stotinama milijuna eura; donesen je prvi zakon o otplati poreznoga duga na rate, čime se počelo aktivno baviti poreznim dugovanjima; ono što je i danas zadatak jest depolitizacija poreznih uprava i njezino ustrojavanje na temelju stručnih i profesionalnih kriterija. Ogromnu sam energiju uložila u pregovore sa sindikatima kako bi se odgodila primjena ugovora koja je osiguravala povećanje plaća u javnim službama s 1. siječnja 2012. bez ikakvih uvjeta – nastavlja. Nova vlada, drži, može eventualno uspjeti ako mandatar preuzme i funkciju ministra financija. Priznaje da to nije uobičajeno rješenje, ali sve upućuje na to da nova vlada u svakom slučaju neće biti uobičajena. – Na taj bi način mandatar bio u poziciji da bez ikakvih posrednika utječe na provođenje reformi – zaključuje Dalić.

Oreškovićevo hvatanje ukošta s javnim dugom, riječima i djelom, čak i prije formiranja vlade, upućuje upravo na to da bi mandatar mogao biti i ministar financija, ako ne službeno onda u praksi. S obzirom na raspored snaga u Saboru i ovisnost ‘njegove’ vlade o željama i slozi Domoljubne koalicije i Mosta, moglo bi se lako dogoditi da budući premijer na kraju bude sveden isključivo na ministra financija, a da stvarno kreiranje gospodarske politike preuzmu drugi. Potonje bi moglo biti problematično, ako je suditi prema inicijalnim pokazateljima. Ideje Domoljubne koalicije o zdravstvu u Mostu su dočekali na nož, što bi mogao biti tek vrh ledene sante nezlaganja i drugačijih promišljanja ekonomije. Za utjehu zato, Hrvatska će imati nikad bogatiju ponudu kreatora ekonomske politike.