Zoran Milanović neizravno je u nedjelju priznao da mu je fotelja u SDP-u važnija od one u vladi. Naime, nakon što je jedni Aco Stanković pune četiri godine na koljenima moljakao premijera da gostuje u njegovoj emisiji, ovaj je pristao tek na odlasku. Ali tek onda kad mu je bilo najpotrebni. Ne, nije bilo neke potrebe ići. Aci na noge uoči parlamentarnih izbora. Malo je modificirao Račanov slogan ‘izbore možemo izgubiti, ali obraz ne’. U praksi ga je proveo kao ‘državu mogu izgubiti, ali stranku ne’ i krenuo u obračun sa stranačkim izazivacima Zlatkom Komadnom.
Tako su Most i HDZ dobili još malo municije da mogu nastaviti svoju besmislenu postizborno, ali zapravo produljenu predizbornu kampanju protiv dojučerašnje vlasti. A Milanović? Jutarnji ga pomalo zlurado ispraća kao proroka koji je još u predizbornoj kampanji 2007. nosio majicu na kojoj piše ‘Tim može sve’. I, dok Tim Orešković useljava svoj tim u Banske dvore, valja se podsjetiti nekih ‘proročanskih’ okolnosti zbog kojih je Milanovićev tim tada izgubio od Sanaderova ‘one man banda’.
Svog prednost SDP je prokockao jer nije ušao u predizborne koalicije pa je HDZ dobivao ‘ničije’ mandate po D’Hondtu. Osim toga, Milanović je krenuo u kampanju petljajući s Ljubom Jurčićem kao premijerskim kandidatom, a onda od toga odustao tek kad je već bilo prekasno. No opet je došlo do još jedne račanovske: izbore je izgubio, ali model ne. Pa kad već nije uspio vruću premijersku fotelju uvaliti Petrovu, model delegiranja odgovornosti primijenili su Karamarko i Petrov instaliravši na brzinu za premijera Timu iz svoga novog tima.
