Ključno je da sve interesne skupine plate dio tereta štednje

Čak i ako se Orešković, Karamarko i Petrov iskreno dogovore o smanjenju proračunskog deficita, to je lakši dio posla. Tek ako pridobiju ‘stakeholdera’ poput Crkve, branitelja, medija…, ‘past’ će i sindikati.

Kad se ondje usklade interesi, dolazi druga razina: dogovaranje Domoljubne koalicije i Mosta. Neslaganje u vezi sa smanjenjem sadašnjih prava pacijenata uvođenjem tzv. nadstandarda samo je rani primjer izazova. Na toj političkoj razini teško je zamisliti da bi oporba predvođena Milanovićem mogla dati potporu. Onda je tu treća razina: Vlada – sindikati – poslodavci. Čak i da se na te tri razine postignu kakvi-takvi sporazumi, potpora i tom proračunu ostaje krajnje nestabilna ako Orešković, Karamarko i Petrov uspješno ne obave lobiranje i na četvrtoj razini, na kojoj su ‘stakeholderi’ kao što su Crkva, branitelji i mediji. A onda i najšira javnost, svi hrvatski građani.

Da bi se za iskrene saveznike dobilo spomenute institucije i skupine, Orešković bi morao izaći s mnogo kvalitetnijim Vladinim programom. Nije dovoljno da u Ministarstvu financija naprave makroekonomske projekcije (Na temelju čega kad se ekonometrijski model, koji su u svojim reformama spominjali mostovci, nije počeo osmišljavati?). Ako treba rezati, onda treba imati uvjerljive argumente zašto se to radi. Zastavljanje pada kreditnog rejtinga može kao argument proći u stručnoj javnosti. Opća javnost traži uvjerljivu, cjelovitu priču o preobrazbi. Uključujući odgovor na čemu će se temeljiti rast.

Kad se to zna, sljedeći je Vladin izazov pravilno rasporediti žrtvu smanjenja proračuna od 3,5 milijardi kuna na sve dijelove društva. Tehnička varijanta rezanja po ministarstvima nije dovoljan pristup. Jer neka će skupina stradati uštedama u više ministarstava, a druga će ostati pošteđena. Zato bi nova vlada trebala svakoj važnoj interesnoj skupini u društvu razrezati kolika će biti njezina žrtva. Tek kad se javno bude vidjelo da svi dijelovi društva trpe žrtvu, možda se može dobiti iskrena potpora ‘bolnim rezovima’.

Dakle, bio bi to popis ušteda koje idu na zaposlene u javnom sektoru. Koliko će podnijeti realni sektor (ili koliko je spreman novih radnih mjesta otvoriti, koliko povećati proizvodnju i izvoz). Koliko su, makar na simboličkoj razini, spremne pridonijeti vjerske zajednice. Koliko branitelji. Koliko civilni sektor… Većina ruku u Saboru sasvim je nedovoljna da bi se u praksi proveo reducirani državni proračun. Kad je o medijima riječ, i njih treba posebnim uvjeravanjem (argumentima) potaknuti da budu konzistentni u odnosu prema bolnim rezovima. A ne kao prije nekoliko godina da se jedan dan traže uštede u svim ministarstvima, a drugi dan na stup srama pribija ministar koji je dopustio smanjenje u svom sektoru. A kakav je bio rezultat Valentićeva postrojavanja ministara pred kamere uoči prihvaćanja proračuna? Potkraj godine na koju se proračun odnosio – podnio je neopozivu ostavku.