Zatekla sam se blizu Trga bana Jelačića u Zagrebu u vrijeme dočeka brončanih rukometaša. Bilo je uistinu sjajno: Trg nabijen pozitivnom energijom, mnogo mladih koji se iskonski raduju, postaju na trenutak dio jedne uspješne priče, odašilju poruku: mi možemo sve.
A onda sam te mlade ljudje pokušala premjestiti u jedan od najneuspješnijih hrvatskih sustava, državnu upravu, birokraciju. Dakako da ne možete očekivati da će zaposlenici i korisnici usluga Ministarstva uprave s istim žarom vući za rukav ministricu Dubravku Jurlinu Alibegović ili ministra bilo kojega drugog ministarstva da bi napravili zajednički ‘selfie’ kao što su curice i dječaci radi ‘selfieja’ vukli za rukav Domagoja Duvnjaka i Ivana Stevanovića ili Stevieja Wondera. No odgovori na jedno od ključnih pitanja istinske hrvatske promjene – a to je reforma državne uprave – mogu se potražiti i u rukometu.
Pitanje je što to u državnoj upravi ubija ambiciju, želju za uspjehom u rezultatu, timskom radu i naposljetku efikasnosti. Što je to što od tih uspjeha i pobjede željnih mladih ljudi s Trga za pet godina učiniti nezadovoljne činovnike koji zbrajaju koliko su papira odaslali na potpis šefu, štopericom mjeriti minute do kraja radnog vremena i ubijati vrijeme kuloarskim spletkama.
Odgovor je vrlo jednostavan: loše i nelogično postavljen sustav u kojemu ministar nije izbornik reprezentacije, već kontrolor reprezentativaca u kojem njegovi pomoćnici ili načelnici uprava i sektora nisu pomoćnici u proizvodnji uspjeha, nego su njegovi pomoćnici u vertikalnoj kontroli. Da je reprezentativni izbornik Željko Babić ministar, njegova se uspješnost ne bi mjerila plasmanom na Europskom prvenstvu, dobivenim i izgubljenim utakmicama, nego time koliko su njegovih kombinacija igrači realizirali na terenu, koliko ih je uspio kontrolirati. A bio bi osobito uspješan ako bi među njima bile barem dvije kombinacije Zorana Gopca. Reforma sustava uprave, koji je desetljećima (otkako se iz njega iselila Austro-Ugarska) građen, nadograđivan i preradivan kao sustav više ili manje apsolutne političke kontrole nad upravljanjem, jedan je od najsloženijih zadataka i obećanja ove vlade. Jer treba mijenjati samu srž sustava, načela djelovanja i način na koji se mjere i vrednuju rezultati. A to izravno zadire u političku moć koalicijskih partnera. No ovako složeno složena međuvisna vlada možda je, s druge strane, i najbolja prilika da se to učini. Jer iz položaja političkog monopolna nitko se u pravilu neće svojevoljno reformirati tako da tu moć izgubi. Ta reforma ne može se provesti u mjesec dana ni odjednom, kao što to neki olako obećavaju.
