Home / Informacije / Zašto imamo malo rastućih poduzeća koja nas mogu izvući iz krize

Zašto imamo malo rastućih poduzeća koja nas mogu izvući iz krize

Mali hrvatski poduzetnici željeli bi brzo rasti, ali za to im nedostaje odgovarajuća potpora poduzetničkog ekosistema. Za njih ne postoji ni rizični kapital ni vrijednosni sustav kojim se ne stigmatizira pronašaj.

Prije odluke o ulasku u fazu brzog rasta dobro je procijeniti ima li taj poslovni potencijal za rast. Hrvatska zaklada za znanost financira izradu takvog alata, koji bi bio javno dostupan poduzetnicima. Možete ispuniti upitnik na http://www.potento.eu/Ankete/Create, a zauzvrat dobit ćete procjenu potencijala rasta vašeg poduzeća, na temelju financijskih pokazatelja koji su javno dostupni.

Svakodnevno smo izloženi obećanjima političara da neće biti radikalnih rezova, ali i statističkim podacima o razini nezaposlenosti koja je, ovisno o godišnjem dobu, tj. ima li turista ili ne, među najvišima u EU. U toj kakofoniji proturječnosti, rijetko se govori KAKO ćemo se izvući iz bjeđe u kojoj se nalazimo.

Kažu neki, trebamo širiti pozitivnu energiju, optimizam – ali bez osmišljenog djelovanja to dovodi samo do osjećaja prevarenosti, a prevarenost uvijek povećava bijedu.

O nezaposlenosti treba govoriti, jer je to ekonomski, politički i moralni problem – ekonomski, jer govori o veličini neiskorištenog resursa (a ujedno je i izvor socijalnog troška), politički jer dovodi do socijalnih konflikata, a moralni jer je to sramota svih nas – znanstvenika, političara, poslovnih ljudi, sindikata, jer nismo našli rješenje. Ali postoji još veći problem o kojem go tovo nikada ne govorimo – a to je razina zaposlenosti.

Hrvatska je 2014. godine imala zaposlenost na razini od 54,6 posto (kao i 2004. godine!). Iza nas je samo Grčka. Najbolja godina za zaposlenost bila je 2008. i u Hrvatskoj (60 posto) i u EU (65,9 posto). Jaz između zaposlenosti Hrvatske i EU od 2008. godine samo raste – u 2014. godini Hrvatska je bila na 54,6, EU na 64,9 posto. No, kažu neki – nemojmo gledati u prošlost, gledajmo u budućnost, nemojmo gledati crno (nezaposlenost), gledajmo ono što je dobro (zaposlenost). Zaposlenost je najvažniji pokazatelj zdravlja gospodarstva. Zaposleni stvaraju novu vrijednost, zarađuju plaće koje im omogućavaju potrošnju, plaćaju doprinose od kojih se financiraju zdravstvo, obrazovanje, mirovine, policija, vojska… A budućnost koju sada živi EU razdoblje je od 2014. do 2020. godine. Te 2020. godine zaposlenost u Hrvatskoj planirana je na razini od 62,9%, najniže od svih zemalja u EU (iza Grčke i Španjolske). Prosječna zaposlenost za EU planirana je na razini od 75%. I što onda reći za one koji traže rješenja svog zapošljavanja negdje izvan Hrvatske – imamo sreće, bar za sada, što se mobilnost unutar EU ne smatra ekonomskom migracijom.

Gdje su rješenja? Toliko političara govori o poduzetništvu, imamo i ministarstvo koje s tim imenom već godinama nudi razne programe, a nikako da se pomažemo u zaposlenosti. Poduzetništvo nije samo samozapošljavanje, nego su to i oni koji postaju poslodavci (zapošljavaju druge) i oni koji žele jako rasti (OECD definira poduzeće kao jakorastuće ako ostvaruje u tri uzastopne godine rast prihoda ili zaposlenosti od 20 posto na godinu). Takvih poduzeća koja stvaraju i najviše radnih mjesta najmanje je svuda (u Velikoj Britaniji šest posto rastućih poduzeća kreira pola novih radnih mjesta na godinu, u SAD-u pet posto najbrže rastućih poduzeća kreira 2/3 novih radnih mjesta).

U Hrvatskoj je samo dva do tri posto takvih poduzeća. Je li to zbog toga što u Hrvatskoj poduzetnici ne žele rasti? Prema istraživanjima koje provodi Global Entrepreneurship Monitor (Ekonomski fakultet u Osijeku i CEPOR), hrvatski poduzetnici žele rasti intenzivnije nego što je prosjek EU – 2014. godine 25 posto hrvatskih poduzetnika procijenjivalo je da bi mogli zaposlit 6-19 zaposlenih, a 15 posto da bi mogli zaposlit 20 i više zaposlenih.

Ali zašto to ostaje nedosanjani san? Prijelaz od samozapošljavanja do poslodavca ogroman je skok, koji zahtijeva drugačiju kombinaciju znanja i vještina, drugačiju organizacijsku strukturu, ali i odgovarajuću podršku poduzetničkog ekosistema. A prijelaz od poslodavca do brzorastućeg poduzeća još je zahtjevniji, ali i rizičniji. Oni koji djeluju unutar poduzetničkog ekosistema u Hrvatskoj to uopće ne prepoznaju, jer za takva poduzeća ne postoji ni odgovarajući novac (rizični kapital), ni odgovarajuća su radnja s istraživačkim institucijama (npr. voučeri za korištenje uslugama istraživača u razvoju proizvoda, procesa, organizacije), ni vrijednosni sustav kojim se ne stigmatizira pronašaj, nego daje mogućnost za drugu priliku. A to nije iznenađenje za nas – već godinama na to nas upozoravaju istraživanja o konkurentnosti (Svjetski gospodarski forum), o jednostavnosti poslovanja (Svjetska banka), o poduzetništvu (Global Entrepreneurship Monitor) – i to se nikada nije odrazilo na politikama i programima za poticanje poduzetničkog djelovanja u Hrvatskoj. Možda ipak netko u novoj vladi pročita te brojne preporuke i nešto učini za poduzetnike koji žele rasti.