Marasov strateški poguranac za Astru

‘Želimo iskoristiti brend i model krovne izvozne tvrtke poput Astre.’ Tako je zbroio tadašnji ministar poduzetništva i obrta u Lideru prije točno tri godine. Ideja je (bila) da Astra sa svojim još prepoznatljivim brendom opet postane središnje mjesto povezivanja hrvatskih izvoznika proizvoda i usluga. I zaista, pogurala je hrvatski izvoz, kao buldožer je probijala nova tržišta, posebno rusko. A onda sam se probudio. Astra international dva je mjeseca nakon sijanja optimizma otvorila predstavu, a onda je u ožujku 2014. završila u stečaju.

Ne postoji idealna struktura BDP-a za neku zemlju. No Hrvatska bi trebala težiti tome da robni izvoz bar premaši izvoz (turističkih) usluga. Treba podignuti udjel visoke tehnologije, industrije, transporta i poljoprivrede. Tako bismo smanjili ovisnost o Suncu, prirodnim katastrofama i globalnim prijetnjama.

Njedna se zemlja u Europi nema potrebe toliko klanjati Suncu koliko Hrvatska. Kiša je najveći neprijatelj svih dosadašnjih ministara financija, koji se prije svake sezone mole za lijepo vrijeme jer dostojna alternativa deviznom turističkom prihodu za pokrivanje deficita ne postoji. Koliki je udio turizma u hrvatskom BDP-u, nitko ne zna sa sigurnošću reći. Ekonomisti uglavnom devizni prihod uspoređuju s ukupnim BDP-om pa imamo dvoznamenkaštu brojku koja se kreće između 15 i 19 posto. Najnovija analiza Raiffeisen banke kaže da se udio turizma u gospodarstvu prema prihodima približio 19 posto. Ako gledamo bruto dodanu vrijednost prema djelatnostima, u HGK-u će nam reći da turizam čini 4,3 posto BDP-a (zadnji podatak za 2013). Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Société Générale Splitske banke, iz iste godine ima pak podatak o bruto dodanoj vrijednosti turizma od 5,1 posto. Dobra, stara statistika na osnovi koje makroekonomisti i analitičari tumače našu ekonomsku realnost.

Nije toliko važno je li jedan posto gore ili dolje. Činjenica je da hrvatski bruto društveni proizvod o turizmu ovisi – previše. Ta činjenica stvarala bi drukčije konotacije da smo u taj sektor uložili sve napore i maksimalno iskoristili njegov potencijal. Nažalost, to nije tako. Iako ima velikih i primjernih pomaka u turizmu unazad deset godina, bilo da se tiče broja noćenja turista, rasta prihoda sektora (prošle godine ostvarili smo rekordnih osam milijardi eura) i turističkih tvrtki ili pak promjene sadržaja u destinacijama, još smo miljama daleko od planskog i potpunog iskorištavanja potencijala tog sektora. Prema omjeru vrijednosti deviznog prihoda od turizma i BDP-a vodeći smo u Europi, a od turizma zarađujemo najmanje od svih nama konkurentnih zemalja na Mediteranu. Jedan od najrelevantnijih pokazatelja profitabilnosti u hotelijerstvu, koje generira najviše prihoda u turizmu, ostvareni je prihod po hotelskoj sobi (RevPAR), prema kojem smo, uz Portugal, najlošiji na Mediteranu. Prema podacima analize RBA, prosječni dnevni prihod po raspoloživoj sobi hotela četiri i pet zvjezdica u Hrvatskoj iznosi 45 eura, a prosjek je mediteranskih zemalja 65 eura. Razlog tome je izrazita sezonalnost poslovanja hotela pa su oni uglavnom orijentirani na strategiju nižih cijena. Drugi je razlog struktura smještaja. Hrvatska ima 13 posto hotelskih kapaciteta (od kojih 42 posto s četiri i pet zvjezdica), a ostalo su kampovi (24 posto) i obiteljski smještaj (48 posto). Tako da je Hrvatskoj turizam važan uglavnom radi krpanja proračuna (radno neaktivnog) stanovništva jer takvim oblikom rentijerstva građani ostvaruju veći raspoloživi dohodak s pozitivnim implikacijama za osobnu potrošnju. Stoga ne čudi da Hrvatska ima najveći udio turizma na Mediteranu, a od njega zarađuje najmanje. A činjenica da je to ‘najmanje’ još uvijek najviše od svih drugih sektora dovoljno govori o tome u kakvoj smo gospodarskoj situaciji i koliko nam ‘gori pod petama’, da čim prije osposobimo i ostale dijelove gospodarstva.

Ovdje govorimo o visokoj ovisnosti o inozemnom turizmu kao vrlo važnom ‘nivelatoru’ tekućeg računa bilance plaćanja zbog ustrajnog i visokog deficita koji ostvarujemo u robnoj razmjeni. Naime, od 2010. godine devizni prihodi od turizma u potpunosti pokrivaju deficit u robnoj razmjeni – komentira Zvonimir Savić, direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK.

Sanja Čižmar, viša partnerica konzultantske tvrtke Horwath HTL, upozorava da je tako velika ovisnost o turizmu visokorizična jer ne ostavlja rezervne strategije u slučaju destabilizacije turističke potražnje dogodi li se poremećaj na međunarodnom turističkom tržištu poput daljnje eskalacije terorizma ili nepovoljnih klimatskih uvjeta u ljetnoj sezoni. – No, s druge strane, Hrvatska je za sada percipirana kao sigurna zemlja, nije meta terorističkih udara te u tom smislu ima znatne prednosti u odnosu na druga europska turistička odredišta. Tome pridonosi i činjenica da smo još uvijek dominantno usmjereni na turiste koji dolaze cestovnim prometom, što je u uvjetima terorističkih napada na aviopromet sigurno prednost – komentira Čižmar.

Hrvoje Stojić, direktor Odjela ekonomskih istraživanja Hypo-Alpe-Adria banke, na turizam gleda kao na radno-intenzivnu, niskodohodovnu djelatnost, s manjom dodanom vrijednosti u odnosu na neke kategorije robnog izvoza, gdje Hrvatska također ima konkurentska prednost. Osim toga turističke kompanije, čest iznimkama, posluju na rubu profitabilnosti zbog nemogućnosti produljenja turističke sezone. Dakle, što nam je raditi? Kako u najkraćem roku ‘nabidati i ostale mišiće’ i smanjiti disparciju BDP-a? Ekonomski stručnjaci rješenje vide u – izvozu.

Izvoz, izvoz, izvoz! – Hrvatska je mala, otvorena ekonomija, a one trebaju imati što veći udio izvoza, po mogućnosti robnog. U geoekonomskom smislu, struktura hrvatskog BDP-a može se usporediti sa zemljama slične veličine u Istočnoj Europi kao što su Slovenija, Mađarska ili Slovačka. A svim tim zemljama robnih izvoza čini između 60 i 80 posto BDP-a, a hrvatski 23 posto. Ne postoji idealna struktura BDP-a za neku zemlju, ali Hrvatska bi u najkraćem roku mogla razvijati sve ono u čemu ima šanse biti konkurentna na globalnom tržištu, kako ne bi nepotrebnog gubila ljudske resurse te propuštala investicije. A to su svi sektori (poput turizma ili farmaceutike) u kojima ostvarujemo veći udio u svjetskoj trgovini u usporedbi s udjelom hrvatskog BDP-a u svjetskom BDP-u – tvrdi Stojić. Paralelno bi se, dodaje, moglo ulagati i u određene niše koje nisu na konkurentska udaru masovne proizvodnje, primjerice u pojedinu industrijsku opremu i postrojenja, pa i kvalitetni namještaj ili organsku proizvodnju hrane. – U proizvodnji softvera u nekoliko godina kreirali smo izvozni kapacitet od oko 300 milijuna eura i otvorili tri do četiri tisuće radnih mjesta. Teško je reći treba li Hrvatskoj 60 ili 80 posto izvoza, ali svakako treba težiti da robni izvoz premaši izvoz (turističkih) usluga. Kad to ostvarimo, dokazat ćemo da smo napravili konkretna pomake u konkurentnosti, suzbili birokraciju i privukli investicije u sektore s višom dodanom vrijednosti – zaključuje Stojić.

Spomenuo je Sloveniju, koja možda nije najbolji primjer privlačenja investicija, ali ta zemlja danas proizvodi Renaultove automobile, dijelove za automobilsku industriju, a jaka je i u farmaceutici, proizvodnji električnih postrojenja, ICT-u; ciljano jača djelatnosti s većom dodanom vrijednosti. Slovenski robni izvoz skoro je četiri i pol puta veći per capita od hrvatskog. U Hrvatskoj je dobra vijest da robni izvoz od 2013. godine raste prema većim stopama od izvoza usluga (devet naspram tri posto). U posljednjih šest godina udio izvoza u BDP-u narastao nam je za 15 posto, zahvaljujući pozitivnim efektima pristupanja Hrvatske EU, restrukturiranju brodogradnje te povoljnijim kretanjima na izvoznim europskim tržištima, odnosno kod glavnih trgovinskih partnera Hrvatske.

Do povoljne strukture BDP-a dolazi se definiranjem dugoročnih i kratkoročnih ciljeva nacionalne ekonomije i konkretnim mjerama za njihovo ostvarenje. Hrvatska bi svakako trebala brže razvijati industriju, s obzirom na to da proces deindustrijalizacije traje tri desetljeća. Udio industrije u BDP-u je 1990. godine iznosio 26,5 posto, a danas iznosi 17,9 posto. A usluge se nisu razvijale dovoljno brzo da bi nadomjestile doprinos industrije pa je ozbiljniji gospodarski rast i razvoj dosad izostao – komentira Savić, apelirajući da bi svakako udio visoke tehnologije, istraživanja i razvoja, a potom industrije (osobito prehrambene), transporta (dobra prometna infrastruktura i gostrateški položaj), poljoprivrede, trebao biti znatno veći nego što jest.

Uspoređujući strukturu bruto dodane vrijednosti raznih djelatnosti u EU s hrvatskom, ne primjećuju se znatne razlike, a i naši trendovi promjena u strukturi u skladu su s trendovima u EU. Ono prema čemu se, primjećuje Savić, Hrvatska ipak ističe, jest veći udio poljoprivrede nego što je to u prosjeku u EU te niži udio uslužnih djelatnosti koje se vežu uza znanost i visoku tehnologiju te umjetnost.

Proces globalizacije jednostavno je utjecao na promjenu strukture gospodarstava većine europskih zemalja, što je vidljivo u smanjenom kapacitetu radno-intenzivnih sektora prerađivačke djelatnosti. Zdeslav Šantić smatra da će se proces harmonizacije strukture gospodarstava unutar EU vjerojatno i nastaviti zbog praćenja zajedničkih politika.

Teško je naći ‘savršenu’ strukturu gospodarstva koju bi Hrvatska trebala slijediti, ali ne bi trebalo ciljati određenu strukturu već slijediti primjer naprednijih tranzicijskih gospodarstava koja mnogo brže smanjuju razlike u stupnju razvoja u usporedbi sa ‘starim’ članicama EU. Očekujemo da se u nadolazećem razdoblju intenzivira ulaganje u malim i srednjim poduzećima, koja bi se trebala orijentirati na proizvodnju složenijih i skupljih proizvoda i usluga, kao i ubrzan proces privatizacije i liberalizacije u brojnim sektorima (transport, energetika, komunalne usluge itd.). Prošla su vremena kada je gospodarska politika definirala određene sektore i njih posebno poticala. Takav model nije se pokazao efikasan, a često ni kao tržišni. Danas je ključ u horizontalnim mjerama, a ne na sektorskim (poboljšanje opće poslovne klime, ulaganje u obrazovanje, nediskriminatorne subvencije, pravna sigurnost). One na najbolji način mogu dati poticaj razvoju gospodarstva, pogotovo malog i srednjeg poduzetništva – zaključuje Šantić.

Sjeća li se netko Industrijske strategije i njezinih ‘pokretača’ i ‘čuvara’? Zvuče kao mitološka bića koja netko (po mogućnosti odmah i sada) treba oživjeti. Do tada nam turizam ostaje domaća grana, kao što je i u svim ekonomski nerazvijenim – ‘banana-državama’. Što Hrvatska i jest.