Domaća poslovna scena i dalje je na globalnome poduzetničkom začelju. Jedine dvije komponente poduzetničke okoline (fizička infrastruktura s telekomunikacijskom mrežom i dinamika unutarnjega tržišta) prema kojima Hrvatska bolje stoji nisu dovoljne da povuku poduzetničku aktivnost.
Poduzetnički kapacitet neke zemlje određen je kombinacijom različitoga poduzetničkog djelovanja koja se sastoji od broja pokrenutih poslovnih pothvata, broja onih koji od samozaposlenih postaju poslodavci, udjela sve više poslovnih pothvata u gospodarstvu i udjela poduzetnih zaposlenika. Vrlo je važno razumjeti značenje takve šire definicije poduzetničkog djelovanja jer se svakodnevno mogu čuti pogrešna tumačenja političara, novinara i poslovnih ljudi o tome što je poduzetništvo. Poduzetništvo je djelovanje, to nisu mala i srednja poduzeća sama po sebi, zbog broja zaposlenih, zbog visine ukupnog prihoda. Neka su od njih poduzetna (ona koja zaposljava, koja rastu jer su inovativna), a takvih je čak i u najrazvijenijim gospodarstvima samo od 9 do 10 posto (u Hrvatskoj samo dva-tri posto). I samo da se podsjetimo da postoji i neka druga realnost, ne samo ova naša u kojoj mnogi misle da se poslovna uspješnost ostvaruje strategijom ‘Plati što kasnije, nemoj platiti zaposlene’. U GEM-ovu istraživanju poslovni je pothvat samo onaj koji isplaćuje plaće zaposlenicima! Nitko ne djeluje kao Pale sam na svijetu jer smo svi uvijek u interakciji s nekim pojedincima/skupinama (kupcima, dobavljačima, kreditorima…) i živimo u manje-više promjenjivom kontekstu (tehnoloških promjena, regulatornom okviru, tržištu robe, novca i radne snage…).
Zbog toga GEM mjeri kako pojedinci unutar određenoga vrijednosnog sustava i poduzetničkog ekosustava osobne atribute (percepcija o prilikama, sposobnostima, intencijama) pretvaraju u aktivnost.
Samo 22,3 posto anketiranih odraslih u Hrvatskoj prepoznaje poslovne prilike (prema tom pokazatelju rangirani smo na 56. mjesto od 60 zemalja koje su sudjelovale u GEM-ovu istraživanju 2015.). U Europi su od nas rezignirani Slovenci (20,5 posto), Bugari (15,8 posto) i Grci (13,2 posto). Optimizam u prepoznavanju prilika najveći je pak u Švedskoj (70,2 posto) i Norveškoj (68 posto). U Hrvatskoj je poduzetnička aktivnost mjerenja pokretanjem novih poslovnih pothvata u posljednjih nekoliko godina zamrznuta na oko osam posto, ali s laganim padom od 8,3 posto 2013. na 7,7 posto 2015. Prema tom pokazatelju u prosjeku smo europskih zemalja, ali informacija o odnosu broja poslovnih pothvata pokrenutih zbog uočene prilike ili zbog nužde (tzv. motivacijski indeks) znatno mijenja hrvatski položaj. Motivacijski je indeks za Hrvatsku 1,0, što znači da postoji jednak broj poduzetnika koji pokreću poslovni pothvat zbog uočene prilike i onih koji to čine zbog nužde (ostali bez posla, ne mogu se ponovno zaposliti…). I prema tom pokazatelju držimo 54. mjesto od svih zemalja uključenih u istraživanje. Motivacijski indeks jedan je od najvažnijih pokazatelja kapaciteta poduzetničkog djelovanja – oni koji pokreću poslovni pothvat zbog uočene prilike češće su dobro pripremljeni za tu aktivnost i imaju dugoročne namjere za razliku od onih koji su to učinili jer nisu imali drugog izbora. Koliko su te razlike vidljive i povezane s gospodarskom uspješnošću zemlje, dovoljno je prikazati podatke o motivacijskom indeksu Švedske (6,5), Norveške (6,3), Luksemburga (5,6) ili SAD-a (4,8). To znači da npr. u Švedskoj ima 6,5 puta više poduzetnika koji pokreću poslovni pothvat iz uočene prilike u odnosu na one koji to čine zbog nužde.
