Javna uprava: Kud baš na najtvrđu utvrdu, Budimire?

Izgledi da bi ova vlada mogla provesti kvalitetnu reformu javne uprave nisu veliki, ali s obzirom na to da vjerojatnost ipak postoji, pričekajmo još dva mjeseca do ocjene na kojoj će biznismeni graditi taktiku preživljavanja.

Prošlo je skoro mjesec dana otkad je savez HDZ-ove Domoljubne koalicije i Mosta formirao novu hrvatsku vladu, a čelnici HSLS-a, jedne od stranaka koje čine vladajuću koaliciju, izašli su u javnost s prijedlozima za reformu javne uprave. Zvuči nevjerojatno da se o jednoj od temeljnih reformi počinje unutar vladajućih načelno raspravljati tek sada. Ali to je realnost. Vlada još nema ekonomski program. Sve one priče kako HDZ sa svojim satelitima godinu dana prije izbora ima gotov ekonomski program nisu bile istinite. Kad je o poslovnoj zajednici riječ, treba prihvatiti realnost. Nije stvar dajemo li mi Vladi onih sto dana za uigravanje ili ne. Ona si ih mora uzeti. Izgledi da će u tih sto dana biti napravljena suvisla ‘strategija transformacije Hrvatske’ (umjesto onog alibija, nastupne prezentacije u Power Pointu premijera Oreškovića) nisu veliki. Ali što nam drugo preostaje nego čekati i nadati se? I, naravno, biti spreman, na razini tvrtke, za najgori scenarij.

Pa onda, umjesto čuđenja što se o reformi javne uprave unutar vladajućih tek počinje raspravljati, treba duboko uzdahnuti i vidjeti što to predlažu iz HSLS-a. Josip Budimir krenuo je na najtvrdu tvrdavu. Poslao je poruku kako bi ‘linearno smanjenje plaća značilo najavu još jednog odustajanja od reforme javne uprave’. Mjere koje predlaže, među ostalim, jesu donošenje zakona o državnoj službi i primjena Zakona o radu na radne odnose zaposlenih u javnoj upravi. Budimir predlaže posebnim zakonom urediti sustav nagrađivanja i smanjenje broja tijela javne uprave te uređenje njihovih međusobnih odnosa. Prijedlozi su suvisli. Ako bi postojala politička volja da se počnu provoditi, postavlja se pitanje koju taktiku primijeniti. Tri su moguća pristupa: redoviti, šok-terapijom i gerilski. Redoviti put bio bi sveobuhvatni pristup, uz dulje rokove pisanja prijedloga zakona i propitivanje učinaka pa izglasavanje u redovitoj proceduri u Saboru. Opasnost je tog pristupa što daje dovoljno vremena ‘pokretu otpora’ da pokopa još jedan pokušaj reforme javne uprave. Svakako treba naglasiti da u javnoj upravi postoji mnogo kvalitetnih profesionalaca, ali oni su u defenzivi. Kako prema kolegama koji uživaju u hladovini tako i prema dijelu nedoraslih šefova. S obzirom na to da dio destruktivaca treba pripremiti prijedloge zakona koji bi se odnosili na njih – treba biti krajnje oprezan. (Tu su, naravno, i sindikati, ali, evo, u današnjem Lideru Ozren Matijašević, sindikalizam iz realnog sektora, poručuje da oni nemaju iste interese kao sindikalisti iz javnog sektora.)

Drugi pristup reformi javne uprave bila bi šok-terapija. Ključne se mjere na brzinu provuku kroz Sabor i onda žestoko provedu u kratkom roku. Da šteta ne bi bila prevelika, reformu bi morao osmisliti netko tko je veliki maher. Uzor bi mogla biti fiskalizacija koju je kao ministar financija proveo Slavko Linić. Svi su tvrdili da je to nemoguća misija, ali evo, pokazalo se da kad netko zna i ima hrabrosti – može slomiti otpore. Treći je pristup gerilski. Polazi od pretpostavke da je fronta otpora reformama javne uprave prejaka, a Vlada preslaba. Pa se onda u promjenu mentaliteta i prakse krene u jednom ili dva ministarstva kako bi se steklo iskustvo. Reforma javne uprave višeslojna je. Primjerice, kad je riječ o kažnjavanju poduzetnika koje provode inspekcije, postoje primjeri da se ipak počelo najprije s upozorenjima, a ne odmah s drakonskim kaznama. Samo, dobre namjere mogu se slomiti na proračunskoj stavci koja će pokazati koliko država kani ubrati od kazni. Ako inspektori budu morali ispuniti mjesečni plan, promjena ponašanja teško je izvediva. Izgledi da bi ova vlada mogla provesti kvalitetnu reformu javne uprave nisu veliki, ali s obzirom na to da vjerojatnost ipak postoji, pričekajmo još dva mjeseca do ocjene na kojoj će biznismeni graditi taktiku preživljavanja. Prošla vlada napravila je neke pomake u funkcioniranju javne uprave. Primjer je sustav e-uprave. Ali nije pokazala hrabrost za korjenite promjene. Primjerice, za podvođenje svih zaposlenih u javnoj upravi pod Zakon o radu. Jedan od ‘argumenta’ zašto to nije napravljeno glasio je: ‘Rukovoditelji po ministarstvima nisu htjeli preuzeti posao pisanja toliko novih ugovora o radu sa svojim zaposlenicima.’ Ako ova vlast tvrdi da je bolja od prethodne, evo prilike za dokazivanje.