6 osoba

Prodefiliralo je u protekle četiri godine na čelu Imunološkoga zavoda: Darko Dvornik, Davorin Gajnik, kratkotrajna stečajna upraviteljica Branka Malbašić, Mario Meštrović i šefica novoformirane ustanove Nevenka Kovač te Renata Dolenec, koja je odgovorna za istoimenog dioničko društvo.

Najkraći je mandat nekog od smijenjenih čelnika. Toliko se u fotelji predsjednice Uprave Hrvatske lutrije uspjela održati Sandra Šteković jer ‘nije pokazala agilnost da se stvari u Lutriji mijenjaju’. Za utjehu je nakon dolaska pulskoga SDP-ovca Danijela Ferića ostavljena još šest mjeseci u Upravi Lutrije.

Najduži je staž nekog od aktualnih menadžera na čelu jedne državne tvrtke. Naime, Lukša Novak toliko vodi Zračnu luku Split. Imenovala ga je Matešina vlada, a ostao je i za Račana, Sanadera, Jadranke Kosor i Milanovića te dočekao svoga šestog premijera – Oreškovića.

Tri menadžera postavljena prije dolaska Kukuriku koalicije preživjela su cijelu Milanovićevu eru: Lukša Novak (Zračna luka Split, od 1998.), Tomislav Mihaljević (Luka Vukovar, od 2002.) i Roko Tolić (Zračna luka Dubrovnik, od 2009.). Milanović je smijenio sve koje je postavio Sanader (Tolića je imenovala Kosor).

Liderovo istraživanje pokazalo je da je rok trajanja Milanovićevih kadrova na čelu državnih tvrtki samo dvije godine. Slijedi nova serija smjena, a Most i HDZ još se dogovaraju hoće li birati državne direktore na natječajima ili ih postavljati politički.

Predsjednici uprava državnih tvrtki – stranački ili stručni, sadašnji, bivši, a vjerojatno i budući – ne mogu se baš požaliti. Unatoč svom roku trajanja. Bili na čelu tri, četiri ili samo dvije godine, što je prosjek trajanja menadžera u tvrtkama u većinskom državnom vlasništvu u mandatu Vlade Zorana Milanovića, bez povlastica ne ostaju – lijepe otpremnine, plaća od prosječno 17 tisuća kuna još idućih šest mjeseci do godine dana ili novo radno mjesto. I većina se čak uspijeva zadržati u zgradi. Osim možda Dražena Guština (HAC), koji je nakon smjene zbog loših rezultata ostao na nižoj direktorskoj poziciji, a onda dobio otkaz jer nije dolazio na posao. Ili Željka Denone (ARZ) jer je davao otkaze s finim otpremninama pa ponovno zapošljavao i kojemu je njegov nasljednik Josip Šala dao otkaz jer je oštetio ARZ za 15-ak milijuna kuna. Ili pak Zlatka Koračevića (HEP), dobrog prijatelja bivšega prvog potpredsjednika vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića, koji se pokušava vratiti u zgradu otkako ga je Čačićev nasljednik u Ministarstvu Ivan Vrdoljak smijenio. Nedavno je dobio nepravomoćnu presudu kojom ga HEP mora vratiti na posao, isplatiti više od 1,1 milijun kuna neisplaćenih plaća i dati mu na korištenje Audi A6.

Da, predsjednicima uprava državnih tvrtki – bivšima, sadašnjima i budućima – nije i neće biti tako loše. Govorilo se o njima kao uhljebima, nepodobnicima ili stručnjacima, preživjeli promjenu vlasti ili ne, ostali u zgradi ili ne – dobro prođu. Hoće li ostati sadašnji čelnici u svojim zgradama, bar oni koji imaju dobre rezultate, vidjet ćemo.

Nekima to nije pomoglo ni u prijašnjoj vladi. Recimo, Darko Dvorniku. On je u Imunološki zavod došao iz HEP-a 2010. sa zadatkom konsolidacije tvrtke u gubitku, ali usprkos ostvarivanju dobiti, nije uspio zadržati svoju poziciju. Smijenjen je 2012. U toj je problematičnoj tvrtki bila i najveća fluktuacija kadrova u mandatu ‘ku-kurikavaca’. Oni su došli na vlast 2012., potrošili milijune kuna na visoke otpremnine čelnicima državnih tvrtki na odlasku, kada su se one još mogle uspoređivati s dobitkom na lotu, te pola godine na zbrinjavanje ‘svojih’. To su radili besprijekorno. Samo se iznimno dogodilo da na čelo javnog poduzeća dođu vrhunski stručnjaci koji zbog vlastitoga profesionalnog habitusa nastoje i uspiju očuvati, a po mogućnosti i uvećati vrijednost imovine tvrtki koje vode.

Time se može pohvaliti Alen Premužak. Današnji čelnik Dalekovoda u Hrvatsku poštu postavljen je kao nestrački stručnjak sa zavidnom menadžerskom karijerom koju je gradio u raznim branšama. Izdvojiti se može još i Alan Klanac iz Jadrolinije, koji je osam godina gradio karijeru u Finskoj. No iako se obećavalo drugačije, kao što se obećavalo i u posljednjim parlamentarnim izborima, ‘kukurikavci’ su postavili više od 90 posto svoga političkoga kadra. I u svom lutanju brzo ga mijenjali. Jer nisu rezultati bili dovoljno dobri, što se službeno najčešće navodilo kao razlog. Neslužbeno – jer su direktori bili nečiji ljudi od povjerenja (dio ekipa ‘odletio’ je smjenama ministara financija Linića i ministra gospodarstva Čačića) i jer nisu bili poslušnici. Tako se pričalo o smjeni Tomislava Šerića s čelne pozicije HEP-a, koji se protivio gradnji termoelektrane u Osijeku, rodnom gradu Vrdoljaka. Službeni su razlozi bili u neuspješnoj borbi s konkurencijom na tržištu. No i on je dobro prošao. Umjesto otpremnine dobio je plaću od oko 19 tisuća kuna šest mjeseci i još šest mjeseci pola plaće. On, kao i mnogi drugi nije dočekao kraj mandata Zorana Milanovića i njegove ekipe ministara, a tek je ‘mrvicu’ prekasno – na kraju mandata – donesena odluka da menadžere javnih tvrtki traže ‘headhunteri’.

Sada je došla nova vlada Tihomira Oreškovića, koja i nije najsložnija u vezi s time. Most je za profesionalizaciju menadžmenta i javne natječaje, a Domoljubna koalicija toj ideji nije sklona. Potencijalni je sukob na vidiku, a ako ćemo suditi prema brzini kojom rade i vremenu koje je prošlo, kadroviranje bi moglo trajati i dulje od šest mjeseci. Doduše, ako se Vlada prije toga ne raspadne. S obzirom na to da je dosadašnji kriterij imenovanja bio uglavnom stranački, svakako se mogu očekivati nove liste za odstrel. Kao i raznoražni pokušaji ostanka. Šef Hrvatskih šuma (HŠ) Ivan Pavić već je pokušao raditi na tome da ostane i nakon dolaska nove vlade tako što je htio da HŠ osnuje novu tvrtku na čelu koje bi bio on. To mu na kraju nije uspjelo, ali navodno se nekima poželjno da ima podršku HDZ-a. Pa tko preživi, a takvih je uvijek bilo, pričat će. I dosad je nekolicina nadživjela nekoliko premijera. Tomislav Mihaljević je u Luci Vukovar od 2002., Roko Tolić u Zračnoj luci Dubrovnik od 2009., a najdugovječniji među njima, Lukša Novak, već 17 godina vodi Zračnu luku Split. I Denona je bio u ARZ-u dugo godina. Predsjednik Uprave ARZ-a postao je dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, ali u upravu te tvrtke ušao je još za HDZ-ove vladavine.

Bivši predsjednik Uprave HŽ Putničkog prijevoza Damir Grgić pak na toj je funkciji već bio u vrijeme vlade Ivice Račana. Upravo su na takav način stvarane generacije uhljeba koji čuće na suvišnim radnim mjestima unutar menadžerske vertikale i čekaju dok njihova garnitura ne osvoji komad vlasti, da bi se opet zarotirali na vrtuljku političkih kadrovskih smjena. Sve je to izravna posljedica neodgovornog petljanja izvršne vlasti u poslovanje javnih tvrtki. Glavni menadžer CROME Esad Čolaković opisuje to na sljedeći način: ‘Kad se mediokriteti dočepaju pozicija moći, okružuje se još gorima u cijeloj upravljačkoj vertikali. Tako je u proteklom 25 godina razvijen svojevrsni incestuozni odnos izvršne vlasti i menadžmenta u javnom sektoru, uz neizbježne popratne pojave u rasponu od nebrige i neodgovornosti do raznih oblika korupcije, sukoba interesa i devastiranja javne imovine.’

A bilo je svega. Bilo je i onih koji se nisu uspjeli zadržati ni pola godine. Sandra Šteković je na čelu Hrvatske lutrije bila svega 111 dana. Bilo je i nagrađivanih za loše rezultate. Mladen Antunović, bivši predsjednik Uprave Plinacra, bio je jedna od kadrovskih akvizicija iz privatnoga sektora. U Plinacru podnio je ostavku nakon 13 mjeseci i nakon što se saznalo za sporna zapošljavanja, a u dogovoru s Vrdoljakom opravdalo lošim rezultatima, nefunkcioniranjem Uprave te lošom percepcijom tvrtke u javnosti. Antunović je ‘nagrađen’ tako što je postao šef LNG-a Hrvatska, tvrtke koja vodi, ni manje ni više, nego europski strateški projekt.

Bilo je i premještanja iz jedne tvrtke u drugu, rotiranja s jedne po. Edu Kosa je, primjerice, na mjestu pred. Jurica Krleža, dotadašnji član Uprave te tvrtke. Kos je ostao u tvrtki kao član Uprave. Josip Šala pak bio je direktor Pravnog sektora u HAC-u prije nego je zasjelo na čelo ARZ-a. Bilo je i bizarnosti u kadroviranju. Primjerice, Mladen Malić je u tvrtki Odašiljači i veze radio 27 godina. Dobio je otkaz 2008. kao tehnološki višak i otpremnino od 200 tisuća kuna, a onda je 2012. postavljen za predsjednika Uprave. Bizarniji od toga bili su događaji u ACI-ju, u kojem su se smjene događale nevidenom brzinom. Anto Violić je nakon sedam godina vođenja ACI-ja otvorio seriju smjena. Naslijedio ga je nestrašnički kadar Bruno Bonifačić i izdržao samo šest i pol mjeseci, a zatim je Dražen Nikolić izdržao malo više od godinu dana, a na njegovo mjesto sjela je tadašnja predsjednica Nadzornog odbora Doris Peručić.

I gdje su tvrtke koje su vodili politički podobni ljudi? Neke se i dalje bore, pogotovo iz sektora prometa, a samo neke od njih uspjele su osjetno unaprijediti poslovanje. Poput HP-a, za koji smo već rekli da ga je vodila stručna osoba, Jadrolinije ili Croatia Airlinesa. No, generalno gledajući, državne tvrtke i dalje su znatno manje efikasne od privatnog sektora. Posljedica je to ovisnosti njihovih uprava o politici i guranja politike tamo gdje joj nije mjesto. Ali i upozorenje novoj vladi kako ne raditi!

No Čolaković smatra da glavni problem čak i nije prosječan vijek trajanja jednog mandata i time negativna fluktuacija kadrova, već nebriga, neznanje i odsustvo jasne upravljačke strategije portfoliom javne imovine. U takvom sustavu vrijednosti prevladavaju klijentelizam, improvizacija i razni oblici zloporaba delegiranih ovlasti. Sve dotle dok su politički obojani direktori dužni samo uživati povjerenje onih koji su ih imenovali, teško je zamisliti dobru praksu korporativnog upravljanja. Vrijeme je bilo još jučer da se to promijeni. No za Timov tim još nije prekasno da krene u promjene.