Agencije U JEKU ŠTEDNJE I REFORMI TROŠE 00 MILIJUNA KUNA VIŠE ZA PLAĆE

Kao šefica Ekonomskog instituta analizirala je rad javne uprave i predlagala racionalizaciju, a sad kao ministrica uprave tu analizu treba provesti.

Racionalizacijom agencija, zavoda i fondova planirana je ušteda od 15 posto u troškovima tog sustava, odnosno pola milijarde kuna. Ukidanjem devet agencija ove bi se godine trebalo uštedjeti 24,3 milijuna, ali zasad su provedene samo racionalizacije od dva milijuna.

Popularna CIPA, koja se sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća skraćeno zvala Hrvatska agencija za promicanje ulaganja, osnovana je 1996., a ukinuta 2000. godine. Dvije godine kasnije CIPA-u je zamijenio APIU (Agencija za promicanje izvoza i ulaganja), koja je operativno počela djelovati tek 2006. godine. Godine 2010. APIU je ukinuta, a 2012. posao privlačenja ulaganja raspodijeljen je na tri agencije: Agenciju za investicije i konkurentnost (AIK), Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) te Hrvatsku agenciju za malo gospodarstvo HAMAG Invest, koja je u međuvremenu spojena s Poslovno-inovacijskom agencijom (BICRO). Od 2014. imamo HAMAG BICRO. U najavi je revidiranje efikasnosti agencija, pa uskoro možemo očekivati neku novu skraćenicu na dugačkom popisu državnih agencija.

Na primjeru samo jedne djelatnosti agencije koja bi se trebala baviti privlačenjem investicija, vidljivo je koliko već godinama vladajuće strukture lutaju u osmišljavanju efikasnog sustava djelovanja državnih agencija, nad čijim radom trenutačno nema nikakvu kontrolu. To najbolje pokazuje činjenica da, unatoč nekim dosadašnjim istraživanjima, u Hrvatskoj danas ne postoje dva istovjetna podatka o njihovom broju i broju zaposlenih. Jedan od briljantnih primjera nelogičnosti su Agencija za regionalni razvoj i Središnja agencija za financiranje i ugovaranje projekata EU, koje potpadaju pod Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU. Trebamo li doista čak tri institucije koje se bave, budimo iskreni, jednakim poslom? A to, nažalost, nije usamljen slučaj. Gotovo da i nema vlade koja u posljednjih desetak godina nije najavljivala reformu javne uprave. Radile su se dubinske analize, osnivana su povjerenstva, radne skupine, sve kako bi se detektirao problem – toliko očit da bode u oči.

Dok je 2014. država grcala u krizi i svima su usta bila puna ušteda i racionalizacije javne uprave, 30 agencija za koje imamo podatke isplatilo je zaposlenicima i vanjskim suradnicima čak 707 milijuna kuna za plaće, što je povećanje od čak 16 posto u odnosu na 610 milijuna kuna koliko je za plaće isplaćeno 2012. godine. Primjerice, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga podigla je u dvije godine bruto plaću s 13 na 19 tisuća kuna. Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom gospodarstvu u 2012. povećala je broj zaposlenih s 498 na 563. Doduše, u 2014. opet ih je smanjila na 503, ali je zato podigla prosječnu bruto plaću s 8700 na 11.198 kuna. Jedine dvije agencije koje su smanjivale rashode za zaposlene jesu Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu te Agencija za upravljanje državnim imovinom. Jednu od analiza javne uprave radila je i nekadašnja ravnateljica Ekonomskog instituta Dubravka Jurina Alibegović, sadašnja ministrica uprave iz redova Mosta. Most je u pregovore o novoj vladi ušao s premisom reforme javne uprave, a prve su izjave ministrice Alibegović išle u tom smjeru. Premda je reorganizacija županija upitna, reforma javne uprave, potvrdila je ministrica za Lider, nastavlja se. I ne samo to, već se i naslanja na reformu koju je pokrenula vlada Zorana Milanovića.

Prošle godine Vlada je pokrenula Akcijski plan koji je pripremilo Povjerenstvo za provedbu racionalizacije sustava agencija, zavoda, fondova i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima koje se obvezalo do listopada 2015. smanjiti taj sustav za najmanje 15 posto te uštedjeti oko 500 milijuna kuna. Za početak, s popisa postojećih 57 agencija, broj agencija trebao se smanjiti za njih devet, čime bi se u 2016. ostvarile uštede u iznosu 24,3 milijuna kuna. Do sada je napravljena racionalizacija samo njih dviju, na čemu se uštedjelo svega tri milijuna kuna. Osim toga, Povjerenstvo je trebalo predložiti Vladi jedinstveni zakon kojim se propisuju i uređuju kriteriji za osnivanje institucija agencijskog tipa, a koji definira njihovo unutarnje ustrojstvo, poslovanje i nadzor. Na zadnjoj održanoj sjednici 15. rujna 2015. Povjerenstvo je pripremilo Izvještaj o provedbi Plana zakonodavnih aktivnosti za provedbu Odluke i tu je sav posao stao jer se valjalo pripremiti za izbore. No kako su svi prijedlozi sadržani u Nacionalnom programu reformi za 2015. poslani Europskoj komisiji, to će europsko tijelo vrlo brzo tražiti izvještaj o provedbi. Stoga i ne čudi da se ministrica Jurlina Alibegović požurila s najavama o reformi u sustavu javne uprave.

Ona će tako nastaviti posao započet prošle godine kada su četiri agencije spojene u dvije. Riječ je o spajanju Državnog zavoda za zaštitu prirode s Agencijom za zaštitu okoliša u jedinstvenu Hrvatsku agenciju za okoliš i prirodu te pripajanju Agencije za regionalni razvoj Središnjoj agenciji za financiranje i ugovaranje projekata EU. Spajanje Agencije za vodne putove i Hrvatskih voda nije provedeno jer Sabor još nije usvojio Zakon o plovidbi lukama unutarnjih voda. Zakon je upućen na prvo čitanje, ističe nova ministrica te najavljuje da je još potrebno promijeniti niz zakona i poslati ih u Sabor kako bi se uopće krenulo u veće zahvate.

No nešto u tim najavama ne štima. Jurlina Alibegović tvrdi da će se Hrvatski mjeriteljski institut spojiti s Institutom Ruđera Boškovića (IRB). U Hrvatskom mjeriteljskom institutu tu informaciju nitko nije htio komentirati, ni ravnatelj koji je do kraja tjedna na službenom putu na Malti, tek nam je neslužbeno poručeno da do njih takve najave nisu došle. Čak ni u kuloarima. Slično su poručili i u Ruđeru. Do danas nismo zaprimili nikakvu službenu odluku o pripajanju bilo kojeg instituta. Vjerujemo da bilo kakve odluke u tom smjeru Vlada neće donijeti naprećac, već nakon detaljnih analiza, rasprava i valjanih zaključaka te o svemu pravovremeno obavijestiti uključene strane, poručuju s IRB-a. Osim te dvije institucije, ministrica tvrdi da će se spojiti i Hrvatski zavod za norme i Hrvatska akreditacijska agencija s Državnim zavodom za mjeriteljstvo (DZM). Ovo nije prvi put da se priča o pripajanju tih agencija, slična inicijativa postojala je i prošle godine kad se o pripajanju provela i javna rasprava. Središnje tijelo trebao je biti i tada DZM, ali kompletan posao stao je zbog izbora.

Državni zavod za mjeriteljstvo ima 85 zaposlenih, Zavod za norme oko 65, a Hrvatska akreditacijska agencija zapošljava 25 ljudi, ali koristi se i uslugama vanjskih suradnika. Od tog broja preklapanju nam se tek zaposleni u pravnoj službi i računovodstvu, što je 20-ak ljudi. Uštedu može predstavljati još i to da primjerice nitko ne plaća korištenje i održavanje informatičkih programa, već da to fakturira samo jedna objedinjena institucija, odgovara Božidar Ljubić, ravnatelj DZM-a, izrazivši nadu da ponovno pokretanje ove priče neće, kao i prošle godine, stopirati donošenje drugih važnih zakona vezanih uz njihov rad, a koji se oslanjaju na pravnu stečevinu EU. U Hrvatskoj je još pedesetak institucija agencijskog tipa koje će također biti obuhvaćene reformom. Cilj je donijeti zakon kojim će se na jedinstven način urediti sustav pravnih osoba s javnim ovlastima, a Uputom za planiranje rashoda propisati optimalne troškove prema vrstama materijalnih rashoda. Također, namjera je uspostaviti centralni nadzor nad financijskim poslovanjem agencija i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima, poručuje Jurlina Alibegović.

Kada se bude krenulo u reformu agencija, treba uzeti u obzir kako one nisu jednake, razlikuju se regulatorne i izvršne agencije. Dvije su agencije u statusu trgovačkog društva (Fina i Agencija za lijekove i medicinske proizvode), ali nisu neprofitni ni izvanproračunski korisnici već institucije koje obavljaju dio javnih funkcija u ime i za račun države te ostvaruju znatne namjenske vlastite prihode. Regulatorne se osnivaju radi kontrole i nadzora pojedinih javnih službi, ponajprije onih gospodarske prirode poput telekomunikacija, poštanskih usluga, djelatnosti emitiranja medija, različitih oblika prometa, proizvodnje i kontrole lijekova i slično. One su vrlo važne za normalno funkcioniranje tržišta u djelatnostima u kojima postoji tržište ili se tek priprema proces liberalizacije i uspostave tržišta. Najčešće su definirane posebnim zakonom, odgovaraju predstavničkom tijelu i zbog svojih specifičnosti imaju manje-više autonoman položaj. Na drugoj su strani tzv. izvršne agencije koje su orijentirane na provedbu nekog posebnog zadatka, npr. projekta legalizacije, regionalnog razvoja ili sličnoga jednokratnog zadatka trajnije naravi u nekom području javne politike.

No agencija je često u tome učinkovita koliko je učinkovita vlast. Primjerice, Agencija za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja bila je zadužena za isplatu 1201 radnika prema obrađenim zahtjevima 155 poslodavaca. Tehnička vlast trebala je odobriti sredstva za isplatu, ali nije jer u referentnom razdoblju prošle godine Zakon nije bio na snazi pa agencija za tu svrhu nije u privremenom financiranju dobila sredstava u iznosu od 3,8 milijuna kuna iz proračuna. Kao rezultat, radnici nisu dobili svoj novac. Najveća preklapanja događaju se između klasičnih tijela državne uprave i izvršnih agencija. S obzirom na organizaciju i metode rada, potrebno je dosta toga mijenjati i u tijelima državne uprave. Ministarstva se u tom modelu reduciraju na kreiranje javne politike i kontrolu onih koji neposredno provode tu politiku. Dakle, obavljanje javnih poslova preko agencija traži nove metode rada i organizacije u klasičnoj državnoj upravi. Sve to treba uzeti u obzir kad se razgovara o položaju različitih agencija i njihovom reformiranju, objašnjava Vedran Dulabić s Pravnog fakulteta u Zagrebu. S njim se slaže i Ivan Koprić s Instituta za javnu upravu, koji kaže da preklapanje agencija nije toliko problem, koliko izmišljanje agencija i forsiranje njihova stalnog osnivanja. Javna je uprava potrebna, no mi prije svega trebamo utvrditi želimo li samo reducirati javne troškove ili unaprijediti kvalitetu poslova i usluga koje pruža, smatra Koprić.

Da bi se objektivno moglo tvrditi koje su agencije potrebne državi i koje ispunjavaju svoju svrhu, valjalo bi vrlo dobro poznati njihovo djelovanje, a to ne zna ni dobar dio ministarstava u čijoj su nadležnosti. Sigurno nije isto biti jedan od dva zaposlenika Agencije za obnovu osječke Tvrđe i regulatora kao što je HAKOM ili AZTN. Razvijene zemlje svakih nekoliko godina provode ozbiljne analize djelovanja javnog sektora u cjelini ili nekoga njegovog segmenta i u skladu s time poboljšavaju sustav i traže nova rješenja za sve složenije probleme javnog upravljanja. Zato valjda i jesu uspješnije. Ako želimo zadržati priključak s razvijenim svijetom, javnom upravom moramo se početi ozbiljno i stručno baviti. Odmah. U ovom trenutku sve je to jedan ‘kupus’, najvjerojatnije stvoren namjerno kako bi granica između efikasnog i parazitskog ostala u magli. Tada je valjda lakše nekoga uhljebiti.