Prezaduženost

Iklus bi – kreditima – trebala pokrenuti prezadužena poduzeća! Oksimoronska enigma još je bez rješenja. Bivši financministar Linić pokušao je problem (neuspješno) premostiti predstečajnim nagodbama. HNB ga je (neuspješno) pokušao zaobići otpuštanjem likvidnosti. Isto su (neuspješno) pokušavali fondovi gospodarske suradnje (FGS), HBOR, još poneki kombo državnoga i privatnoga kapitala. Pa čemu onda HNB-ove strukturne repo operacije? Jesu li kunski izvori na četiri godine po cijeni od 1,8 posto povoljniji i čini li dugoročna kunska likvidnost ikakvu razliku? Zašto, ako banke plivaju u likvidnosti ‘teškoj’ 11 milijardi kuna? Očekuje li HNB da će na sljedećim repo aukcijama zanimanje biti veće?

Naime, na prvoj repo aukciji banke su od HNB-a kupile oko 560 milijuna kuna, uz cijenu od oko jednoga postotnog boda nižu od kamata na nove kunske depozite stanovništva oročene na više od dvije godine. Točno, tako se dodatno povećava višak likvidnosti u monetarnom sustavu i mogućnost intenziviranja dugoročnijega kunskog kreditiranja stanovništva i gospodarstva. HNB planira kako će ove godine tržištu tako ponuditi oko tri milijarde kuna. No komu će banke ponuditi ta sredstva kad su poduzeća prezadužena i nekredivina, a svaki treći kredit nenaplativ? Iz HNB-a odgovaraju kako je njihova nedavna analiza zaduženosti poduzeća doista pokazala da su određeni dijelovi sektora poduzeća prezaduženi, s velikim potrebama za razduživanjem. Međutim, tvrde da istodobno postoje poduzeća koja imaju kapacitet za dodatno zaduživanje, no ograničena su zahtjevima za kolateralu.

To su prije svega mala i srednja poduzeća koja su u prosjeku znatno manje zadužena od velikih i čija potražnja za kreditima kontinuirano raste. Pritom je problem nedovoljnosti kolateralama posebno izražen u segmentu srednjih poduzeća. Na to upućuje nedavna anketa o pristupu financiranju u kojoj je 84 posto poduzeća srednje veličine navelo prevelike zahtjeve za kolateralu kao razlog zbog kojega se nisu koristila vanjskim financiranjem. Niz dosadašnjih mjera financiranja poduzeća putem HBOR-a, što se posebno odnosi na modele kreditiranja koji su bili na snazi od 2010. do 2013., te izdavanja državnih jamstava putem HAMAG BICRO-a ograničeno je utjecalo na porast obujma financiranja i investicijsku aktivnost poduzeća. S obzirom na nedostatak adekvatnoga kolateralama te ograničenost fiskalnoga prostora za druge mjere poticanja financiranja malih i srednjih poduzeća kreditiranje malih i srednjih mogle bi potaknuti jamstvene sheme – poručuju iz HNB-a, dodajući da bi te sheme mogle proširiti pristup financiranju malima i srednjima, a s obzirom na to da jamstva imaju element financijske poluge, sa znatno manje inicijalnog novca može se snažno utjecati na financiranje malih i srednjih poduzeća. – Pritom konačna odluka o odbijenju kredita ostaje na kreditnim institucijama koje posluju u tržišnom okružju i imaju specifično znanje za evaluaciju kredita i projekata – zaključuju u HNB-u.

Upravo je ta evaluacija najveća zapreka kreditiranju. Anny Brusić, direktorica HUP-a – Udruge malih i srednjih poduzetnika, kaže kako su mali i srednji poduzetnici bankama oduvijek veći rizik i trošak od velikih. Zato su i troškovi kredita za mala poduzeća viši.

Budući da je trošak obrade kredita za male kredite veći, banke to pokušavaju riješiti automatskim tehnikama skoringa, smanjujući tako troškove, ali gube najvažnije kod malih i srednjih poduzetnika, poznavanje poduzetnika i njegove ideje. Taj ljudski faktor zamjenjuje se tehničkom procjenom. Banke traže solventne i stabilne dužnike s duljom povijesnom solidnom poslovanja i jakim instrumentima osiguranja, što mali i srednji poduzetnici najčešće ne mogu zadovoljiti – ističe Brusić, tvrdeći da je to temeljni problem i sa svim drugim oblicima financiranja. FGS-ovi su u nekoliko godina u dvadesetak projekata uložili 900-tinjak milijuna kuna, dakle 40-ak milijuna po projektu.

Kako HNB analizira održivost duga nefinancijskih poduzeća. Analiza se fokusira na poduzeća čiji dug premašuje 30% ukupne imovine poduzeća: tvrtke koje imaju omjer između duga i imovine veći od 30% i negativnu projiciranu vrijednost neto slobodnoga novčanog toka smatraju se prezaduženima. Uzorak analize sadržava 31.656 poduzeća koja čine 62% ukupne imovine korporativnog sektora i 63% ukupnoga korporativnog duga (isključena su poduzeća s manje od dva zaposlena, poduzeća s negativnom ili imovinom jednako nulj). U tom uzorku 6726 poduzeća ima omjer između duga i imovine veći od 30%, što je 21% ukupnoga broja poduzeća u uzorku, no ona drže čak 50% ukupne imovine cijelog uzorka.

Ocjena održivosti duga pokazuje da prekomjerni dug imaju 21.32 poduzeća koja čine 7% od ukupnog broja poduzeća u uzorku ili 29% imovine. Od ukupnoga duga poduzeća u uzorku prekomjerna je oko trećina duga (31,6%), od čega stotina poduzeća s najvećim prekomjernim dugom drži tri četvrtine cijeloga prekomjernog duga uzorka. Dobiveni rezultati upućuju na zaključak da bi se dug korporativnoga sektora u srednjoročnom razdoblju (uz pretpostavku da poduzeća s prekomjernim dugom smanjuju zaduženost, a sva ostala ne povećavaju omjer duga prema imovini) trebalo smanjiti sa 102% na oko 70% BDP-a da bi postao održiv.

Uz osnovni srednjoročni scenarij napravljena je i analiza osjetljivosti održivosti duga poduzeća na šokove (rast kamata od jednoga postotnog boda na godinu; pad BDP-a za 2,1 postotni bod u odnosu na osnovni scenarij; kombinacija obaju šokova): u slučaju rasta kamata potrebe za razduživanjem porasle bi s 10,2% na 10,5% ukupne imovine poduzeća; s padom BDP-a 37,9% duga poduzeća postaje prekomjerno (u osnovnom scenariju to je 31,6%), kombinacija obaju šokova pokazuje da bi 40,2% ukupnoga duga poduzeća postalo prekomjerno, a potrebe za razduživanjem povećale bi se na 13% ukupne imovine poduzeća.

bacivanje loših dužnika kreditnih institucija na državu. Usto, jamstveni bi shemu trebalo poduprijeti kontra-jamstvima međunarodnih financijskih institucija i vezati je uz uporabu fondova EU – preciziraju u HNB-u. Brusić također okreće ploču (i) prema financiranju iz fondova EU kao jednom od načina sufinanciranja projekata. I to unatoč tome što je ono prilično nepovoljno: dugo traje, složene je procedure koju često ni stručnjaci (konzultanti) ne mogu zadovoljiti, sredstva se najčešće isplaćuju i godinu dana nakon podnošenja projekta. No imaju i veliku prednost – dio je sredstava nepovratan.

Dosadašnja iskustva malih i srednjih poduzetnika u uporabi fondova EU nisu pozitivna. Nažalost, zbog pre-složenih procedura gotovo 70 posto prijava poduzetnika nije prihvaćeno, odbijeno je već na prvom koracima provjeravanja administrativnih kriterija pri zaprimanju i registraciji. Čuli smo za mnogo primjera odbijanja jer naslov na kuverti nije bio ispravno napisan. No dobra je vijest koju je prenijelo nekoliko ministara i zaista oče-kujemo da se ona provede u djelo: procedure će se ubu-duće znatno pojednostaviti jer je cilj da nijedan pro-jekt više ne bude odbijen zbog takvih banalnih admini-strativnih razloga, a najvažnija procjena bit će upravo kvaliteta projekta – nada se Brusić.

Ove se godine očekuje oko osam natječaja za financiranje iz fondova EU; moći će se sufinancirati uvođenje standarda i certifikata, internacionalizacija (sudjelovanje na sajmovima), inovativna mala i srednja poduzeća, komercijalizacija inovacija, razvoj poduzetničkih vještina, potporna infrastruktura. Na raspolaganju će biti više od 400 milijuna kuna. Brusić poručuje kako se mali i srednji trebaju osloniti i na ‘Poduzetnički impuls’ u dijelu koji se financira iz nacionalnih sredstava. To su uvijek manji iznosi nego oni iz fondova EU, pa ukupni godišnji proračun iznosi oko 50 milijuna kuna, dakle samo desetina iznosa sredstava EU. Budući da je taj novac malima i srednjima najlakše dostupan, poduzetni ministar Darko Horvat sigurno može očekivati pritisak na rast tih sredstava.

Međutim, sve je to samo dio priče u kojoj su glavni gazde i dalje banke. Nije to samo naša posebnost, cijela je Europa oslonjena na kredite, odnosno ovisna o njima. Zato pojedine nacionalne vlade EU, primjerice njemačka, sve više sugeriraju da se malima i srednjima pristup do bankarskih kredita riješi osnivanjem malih, lokalnih banaka. Zašto? Zato što je temeljna logika velikih da, ako nema dobiti, napuštaju bojište i kreću na nova tržišta. Male banke, koje žive sa svojim poduzetnicima u lokalnim sredinama, mogu zadovoljiti potrebe malih poduzetnika i okoline u kojoj rade. I ostaju u njima.

U hrvatskoj je primjeru i to diskutabilno. Mali i srednji poduzetnici i dalje su potkapitalizirani, s dugom pet puta većim od kapitala i dnevnim problemima s likvidnošću. Mala poduzeća najviše ovise o tuđim sredstvima i zato su najnestabilnija. No male banke u Hrvatskoj sve češće treba dokapitalizirati (HNB-ove kapitalne regule jednako vrijede za male i za male), okupniti ili likvidirati. Bez jamstvene sheme (ako uistinu zaživi u potrebnom obujmu) novi se investicijski ciklus u bankama neće pronaći.

Pri rolanju novoga ciklusa temeljno je pitanje kako povećati zaposlenost i kapacitete u uvjetima fiskalnog ograničenja i skupog financiranja. Odgovor znamo: strukturne reforme. No većina ekonomista zna da one nisu dovoljne, ne samo zato što iziskuju mnogo vremena prije negoli se pokažu rezultati nego i zato što se u sedam godina krize hrvatska ekonomija financijski uništila.

U HNB-u upravo zato upućuju na jamstvenu shemu. Pri tome bi se jamstva tražila i u HAMAG-BICRO-u, i u HBOR-u, i u IFC-u i u fondovima EU. – Imajući na umu da su ukupni troškovi jamstvenih shema vidljivi tek u dugom roku, pri većoj primjeni jamstava valja osigurati učinkovitu i korektnu uporabu javnoga novca. Jamstvena agencija stoga se treba usredotočiti na analizu rizičnosti portfelja i koristiti se mehanizmima kojima se sprečava moralni hazard, odnosno moguće pre-