VELIKA BRITANIJA I UNIJA Za Europu problem nije u sadržaju ustupaka, nego u njihovu postojanju

Uz migrantsku krizu i moguću propast Schengena dogovor s Britancima još je jedan čavao u europsko nejedinstvo. Neki smatraju postizanje dogovora s Britanijom konačnom potvrdom ‘Europe u više brzina’ i početkom njezine fragmentacije prema pojedinačnim željama članica. Jer, ako mogu Britanci…

Britanski premijer David Cameron nakon prošlotjednog bi sastavka na vrhu u Bruxellesu mogao ući u povijest kao čovjek koji je elegantno utišao grlate euroskeptike u svojoj stranci i izvukao nekoliko novih ustupaka od Europe ili kao najtužniji lider britanske vlade još od Nevillea Chamberlaina, odnosno čovjek koji je nehotično izveo Ujedinjeno Kraljevstvo iz Europske unije. Konačni pravorijek neće morati dugo čekati, mač će pasti 23. lipnja, kad Britanci izlaze na referendum i odlučuju ostaje li Ujedinjeno Kraljevstvo u EU. Rasprava se zahuktava iz dana u dan i sve uvjerljivije prelazi iz sfere racionalne rasprave argumentima u savim emotivno izvijavljanje. Oba su kampa jaka, glasna i predstavljena u političkome ‘mainstreamu’ i javnom životu, što također većina dosadašnjih anketa odražava – zemlja se njiše na rubu i stvar bi mogla biti odlučena u sudačkoj nadoknadi. Nakon maraton skog sastanka i stanke u kojoj je preglađnjela kancelarka Angela Merkel skoknula do lokalnoga štanda po porciju prženih krumpirića Cameron je dobio za njega prihvatljiv sporazum koji mu omogućuje nagovaranje Britanaca na ostanak. – Izbor je u vašim rukama, ali moja je preporuka jasna: vjerujem da će Britanija biti sigurnija, jača i bolja u reformiranoj Europskoj uniji – poručio je Cameron sunarodnjacima.

No mnogi ne dijele njegovo mišljenje, i to upravo u njegovoj stranci i kabinetu (oko četvrtine je Vlade protiv), što više, dojam je da tek sada odsvuda počinju militi protivnici ostanka. Jedna od najvećih ‘izdaja’ došla je od gradonačelnika Londona Boris Johnsona koji se nakon dugoga dvojenja opredijelio za izlazak iz EU. Jednako je neprijateljski raspoložen velik dio britanskih medija, od kojih su neki odmah nakon objave dogovora počeli žestoku kampanju za odlazak. Cameron je dobio vrlo malo, posebice usporedi li se to s polaznim točkama. Portal Politico vrlo je pregledno i jasno pokazao s čime su Britanci krenuli, što je ponudila druga strana i na čemu se završilo. Nešto za mahanje Cameron ima, no daleko je to od ambicioznih zahtjeva za promjenu europskih ugovora, ograničavanje kretanja radnika ili reformu cijele Unije. Ukratko, Kraljevstvo, koje bi izlaskom iz EU moglo postati Razjedinjeno’ (Škoti su izrazito protiv izlaska i zvećaju nezavisnoću ako se to dogodi), isposlovalo je niz ne pretjerano važnih jamstava. Zemlje koje nisu članice eurozone bit će zaštićene od sudjelovanja u financijskim vratolomijama članica, ali neće moći sprečavati daljnju integraciju; ‘sve bliža Unija’ ne odnosi se na UK; nacionalni parlamenti moći će blokirati neke zakonodavne inicijative (ako ih ima dovoljno drugih parlamenta unutar EU, što je, prema mišljenju nekih, besmisleno jer Vijeće, koje je u uglavnom preslika parlamenta, ima tu moć); dodaci za djecu novih imigranata indeksirat će se prema zemlji u kojoj djeca žive (mnogi djecu ostave u matičnoj zemlji), a takvo će indeksiranje vrijediti za sve od 2020. i, najvažnije, u iznimnim okolnostima Britanija će imigrantima moći zabraniti pristup pogodnostima na četiri godine i zabrana će se moći primjenjivati najviše sedam godina, bez produljivanja.

Najslabija je karika područje financijske regulative, u kojoj je glavni cilj bio zaštititi londonski City od Komisije koja voli njuškati. Umjesto veta na sumnjiva pravila Britanija može staviti prigovor zbog doživljene diskriminacije drugim šefovima vlada i država. Općenito, teško je naći relevantan medij koji dogovor smatra istinski dobrim. Ocjene u Britaniji variraju od ‘najbolje što se moglo dobiti’ do ‘potpuno neprihvatljivo’. Neki su čak ustvrdili kako je trajanje samita namjerno napušano radi ostavljanja dojma ‘teških pregovora’ i ‘velike bitke za ustupke’ iako većina država članica nije imala mnogo protiv predloženih mjera. Od četiri područja na kojima je Britanija željela ustupke i promjene, problem migranata iz EU bio je, sasvim sigurno, središnje pitanje, do mjere da su druga ‘namontirana’ kako bi se taj zahtjev, vrlo nepopularan kod mnogih europskih lidera, zamaskirao i pregovorima dala težina. U tom smislu Cameron je dobio jako malo, obećavao je dobiti pravo na zabranu isplata nezaposlenim imigrantima i njihovo deportiranje ako ne mogu šest mjeseci naći posao. Umjesto toga dobio je samo mogućnost suspenzije socijalnih davanja za migrante i sniženje dječjega doplatka, koji su mnogi imigranti ‘izvozili’ u matične zemlje. ‘Neće biti potpunoga pristupa našem sustavu socijalne skrbi četiri godine… Nema više nečega ni za što. Ljudi mogu doći u našu zemlju, ali ništa neće dobivati iz našeg sustava socijalne skrbi dok u njega ne budu uplaćivali. To je velika promjena’, slavodobitno je objavio nakon kraja pregovora Cameron.

Jasno je da, poput njegova kolega koji se kladio na odlazak Škotske Alexa Salmonda, politička karijera Davida Camerona ovisi o ishodu referenduma. Britanski izlazak vrlo bi vjerojatno značio njegov odlazak, a, po svemu sudeći, prvi u redu za nasljeđivanje bio bi upravo neposlušni Boris Johnson. Javnost je izrazito podijeljena, pri čemu će odlučiti velik postotak trenutačno neodlučnih. Ankete pokazuju razliku između suprotstavljenih strana u zoni statističke pogreške, a neodlučnih je obično oko 20 posto. Konfuziji pomaže i lider oporbe Jeremy Corbyn koji je usprkos vlastitim zamjerama EU odlučio sa svojom strankom poduprijeti ostanak. Tako će Cameron sa svojim političkim protivnikom zajedno nastupiti protiv vlastitih kolega u stranci.

Za Europu problem nije u sadržaju ustupaka, nego u tome što uopće postoje. Neki, poput bivšega talijanskog premijera Romana Prodi, smatraju postizanje dogovora s Britanijom konačnom potvrdom ‘Europe u više brzina’ i početkom njezine fragmentacije prema pojedinačnim željama članica. Takvo se razmišljanje moglo pročitati i u Le Mondeu, El Paísu i Liberationu, ali zato su mediji u Njemačkoj i Danskoj bili znatno popustljiviji u ocjenama dogovora i njegove važnosti. Na kraju, ima EU i većih problema povezanih s opstankom i integriranošću od nekoliko relativno nevažnih ustupaka Britaniji. Uostalom, nije ni prvi put da joj se podlazi.