Sve je proteklih godina postalo znanost za sebe, pogotovo ako je vezano uz produktivnost i efikasnost na radnom mjestu, opsesije moderne ekonomije u čije se poboljšanje ne može potrošiti previše vremena, truda i novca. Važnost radnog prostora, konkretnije mjesta na kojem radnik proveže sate i sate u danu, odavno je utvrđena, ali kako to obično biva, mudrost o njegovu optimalnom uređenju i izgledu ovisi o oku promatrača i grana se svake godine eksponencijalno. Novo doba donijelo je sve veću rasprostranjenost rada od kuće i individualnog rada, pa se slijedom toga i razmatranje radnog prostora proširilo i produbilo. Dok se nekoć taj pojam svodio uglavnom na veliku halu osvijetljenu neonskom rasvjetom, s vremenom i promjenama u ekonomiji postao je sveobuhvatniji i razrađeniji, posebice kada je riječ o poslovima fokusiranim na kreativno djelovanje, kakvi su danas većina.
Primjerice, riječ desetljeća ‘startup’ sa sobom donosi vlastitu logiku specifičnu za sveži poduzetnički potvrat koji tek pokušava uzletjeti. Ured je za njezine početke, s naglaskom na tehnološku industriju, obično nepotreban i preskup, pa se mnogi odlučuju na rad od kuće ili u prostoru poput stana ili kuće. Koristi uključuju nisku ili nepostojeću naknadu (ako je riječ o vlastitom prostoru), slobodu organiziranja rada i izgleda radnog prostora u cijelosti prema vlastitim preferencijama, potrebu za malim prostorom, fleksibilnost radnog vremena, nepostojanje troškove prijevoza (do radnog mjesta), lakoću rada noću za one koji to vole… S druge strane, rad oslonjen na modernu tehnologiju koji omogućuje ‘daljinski rad’ eliminira neposrednu ljudsku interakciju, što nije preporučljivo za osobnu psihičku stabilnost, ali i poslovnu učinkovitost. Varijacija na temu koja donekle rješava taj problem i kakvu nerijetko se može susresti u Silicijskoj dolini potpuno je stapanje osobnog i radnog, spajanjem cimera i kolega u istu osobu, time i isti prostor. To, naravno, nije uvijek jamstvo radne efikasnosti jer osobno često zna odvlačiti pozornost od profesionalnog, a u kući ili stanu koji je ujedno radno mjesto to se posebno lako može dogoditi.
Kako tvrtka raste, mijenjaju se i potrebe za radnim prostorom, rad u vlastitom prostoru postaje nemoguć. Preporučljiv sljedeći korak, dok si još relativno malen, jest korištenje ‘coworkingom’, odnosno dijeljenim radnim prostorom (isti prostor, različite kompanije), mogućnost kakva postoji i u Hrvatskoj. Time se dobiva svojevrsni ured, ali po cijeni nižoj od klasičnog. Cjenovno je efikasno, dobro je za networking, daje mnogima potrebna osjećaj ‘odlaska na posao’, a i ostavlja dojam ozbiljnosti pred klijentima kakav se ne može dobiti s radnim mjestom na kauču ispred televizora. Posljednja faza razvoja je i najzahtjevnija u pogledu radnog prostora – seljenje u vlastiti uredski prostor tradicionalnog tipa.
Za svaku kompaniju koja raste taj je trenutak više-manje neizbježan. Tu u igru ulazi spomenuta znanost o najefikasnijem i najpoticajnijem prostoru za rad, zato što u ranijim fazama i kod manjih tvrtki izgled i estetika ne igraju previšku ulogu, bitna je funkcionalnost. Klasičan uredski prostor ključan je element u gradnji vlastite kompanijske kulture i duha zajedništva, jednako koliko je tehnička nužnost, ali škole misli o najboljem izgledu i aranžmanu variraju. Najveća dilema je, možda i središnje pitanje našeg doba, koristiti se otvorenim prostorom ili omogućiti određenu privatnost zaposlenicima? Stara škola s korijenima u 60-im godinama prošlog stoljeća obično se oslanjala na sterilne, velike otvorene prostore s odvojenim ‘kockicama’, čime se, u teoriji, kombinirala kolaborativnost s određenom, uglavnom iluzornom, privatnosti. Ishod je bio izostanak obaju tih elementa, nije bilo ni dovoljno privatnosti ni dovoljno suradnje.
