Kako Vlada može pomoći izvozu i rastu u okružju prejake kune

Kreatori ekonomskih politika na raspolaganju imaju strukturne promjene, uključujući internu devalvaciju, splet potpora i subvencija te izravne strane investicije. Ali svaka od tih mjera nosi i zamke.

Kao što se iz odnosa snaga interesnih strana moglo očekivati, promjena paradigme ekonomske politike, o kojoj se posljednjih godina dana mnogo govorilo, nije se dogodila. Sve ostaje po starome. I to, čini se, na dulji rok.

Podsjetimo, hrvatski su izvoznici u deklaraciji od lanjskog lipnja upozorili na ‘neodrživost očuvanja sustava stabilnog tečaja kojim se održava jaka domaća valuta i pridonosi rastu neto uvoza’, da je ‘krajnje vrijeme da se teret dubioza prošlosti prestane stavljati na leđa neto izvoznika, koji jedini mogu izvesti Hrvatsku iz krize’ te zatražili da ‘izvoznici prestanu biti žrtve atipičnoga modela gospodarstva koji je izgrađen posljednjih dvadeset godina, držeći tako kao taoce one grane i proizvodno-izvoznike aktivnosti’.

U tom su ozračju u predizbornoj utakmici Most i Živi zid u svojim programima naglašavali da su potrebne snažne promjene u monetarnoj politici i u sklopu toga posebno promjene u politici kunskog tečaja. Bile su to, prema njihovu mišljenju, ključne reforme bez kojih nije moguće korjenito promijeniti gospodarska kretanja i povećati broj radnih mjesta.

Najveće stranke, međutim, to su pitanje ostavile po strani, ali nedvojbeno su poduprle dugoročnu HNB-ovu politiku stabilne, čvrste (precijenjene) kune. Naposljetku, novoizabrani je premijer Orešković kratko i jasno rekao da nije za devalvaciju. A glavni zagovaratelj slabljenja kune, mostovac Ivan Lovrinović, nije ušao u Vladu.

Kao što se iz odnosa snaga interesnih strana moglo očekivati, promjena paradigme ekonomske politike, o kojoj se posljednjih godinu dana mnogo govorilo, nije se dogodila. Sve ostaje po starome. I to, čini se, na dulji rok. Naime, u razgovoru između premijera i guvernera ponovno je oživljena ideja o uvođenju eura. Put prema euru bio bi katalizator reformskoga samodiscipliniranja, a riješio bi i pitanje valutne izloženosti dužnika. Spominju se i poželjni rokovi, 2022. ili 2023. A do tada bi politika čvrstog tečaja bila zacementirana. Tako je to u visokoj politici. A kako je u stvarnom životu? Robni izvoz lani je porastao i mnogi će reći da se može i bez deprecijacije. A je li to zaista tako? Odgovor traži kvalitetnu analizu. U kojim sektorima, u kakvim okolnostima i pod koju je cijenu povećan izvoz? Ako su to tradicionalne grane – brodogradnja, drvna, obućarska, tekstilna, prehrambena industrija itd. – kolike su plaće u tim sektorima? Koliku dodanu vrijednost stvaraju? Koliko je izvoza zapravo preprodaja uvozne robe? Koliko je uvozni sadržaj izvoza u proizvodima finaliziranim u zemlji? Tek ‘očišćeni’ neto izvoz bio bi odgovarajući pokazatelj. Uz to, koliki je vjetar u leđa rastu izvoza bila veća konjunktura u zemljama uvoznicama i koliki je utjecaj smanjenja cijene nafte, što su eksterni i nepredvidljivi čimbenici.

Istodobno je snažno porastao uvoz. Svakodnevno smo bombardirani vijestima o sve većem udjelu uvozne robe i usluga u svakodnevnoj potrošnji. Smanjuje se broj mljekarskih OPG-ova u korist uvoznog mlijeka, drniški pršut proizvodi se od mađarske svinjetine, više je od pola hrane iz uvoza, strani turisti konzumiraju uvozne proizvode, domaće pilane pile bukve iz Slovačke. Mala i srednja poduzeća i obrti osipaju se u škarama precijenjene kune, visokih kamatnih stopa i birokratskih zapreka… A nije riječ samo o tradicionalnim radno-intenzivnim djelatnostima. Sve više informatičkih profesionalaca nalazi posao u svijetu i sve više IT tvrtki registrira se vani. Jednom riječju, izvoz je još daleko od toga da postane vitalni generator društvenog proizvoda, a uvoz uspješno ugrožava broj radnih mjesta.

Da bi postigli potreban i održiv rast te povećali broj radnih mjesta, kreatori ekonomskih politika na raspolaganju imaju strukturne promjene, uključujući internu devalvaciju, splet potpora i subvencija te izravne strane investicije. Strukturne promjene i interna devalvacija ogoljeno impliciraju rezanje i smanjenje nečijih stečenih materijalnih prava, koja se pak najživlje brane, a pogođene interesne skupine glasači su na izborima. Mjere interne devalvacije kao što su smanjenje porezne presije i poboljšanje poduzetničke klime ili jeftiniji krediti pogoduju i izvoznicima i uvoznicima, pa je pitanje kakav je njihov neto učinak na rast izvoza i broja radnih mjesta. Napokon, rezanje javne potrošnje (plaće državnih službenika, mirovine, socijalni transferi) znači i smanjenje osobne potrošnje, najveće sastavnice BDP-a. Teško da si netko to želi priuštiti. Potpore i subvencije pojedinim industrijama kompliciran su mehanizam, lako se izrode u netransparentan i korumpiran sustav a da ne poluče željene rezultate. Izravne strane investicije mogu mnogo pomoći, ali da bi ušle u zemlju, trebaju poticajnu institucionalnu okolinu, pri čemu ni pitanje tečaja nije nevažno jer plaće, troškovi i porezi u zemlji podmiruju se u kunama. Bit će zanimljivo pratiti kako će se nositelji ekonomskih politika nositi sa svime time u godinama koje slijede.