Veliki sastanak na vrhu o migrantskoj krizi koji je trebao napokon posložiti stvari s Turskom završen je odgodom od deset dana. Turci su se pojavili s novim, težim uvjetima, a šefovi država i vlada Europske unije, stjerani u kut, vjerojatno će ih većinu ili sve prihvatiti na redovitom sastanku sljedeći tjedan. Previše izbora i nemaju, svoju granicu ne uspijevaju adekvatno zaštiti.
Votjedni, tkoznakoji sastanak na vrhu o migrantskoj krizi bio je slika teške prometne nesreće bez preživjelih. Šefovi vlada i država Europske unije nadali su se postići konačan i upotrebljiv dogovor s Turskom o zaustavljanju prijeva migranata, no samit je završio dogovorom o dogovoru, odnosno o novome samitu. Za tjedan će dana, samouvjereni su sudionici, sigurno postići dogovor. Problem je, kako to već bude s ucjenama, što Turska sada zahtijeva mnogo više nego što je izvorno dogovoreno, a mediji mahom upiru prstom u Njemačku čija kancelarka Angela Merkel jednostavno ne uspijeva u posljednje vrijeme pogoditi. Prema sve popularnijemu tumačenju, preokret i podizanje otkupnine dogodili su se zahvaljujući sastanku kancelarke s premijerom Ahmetom Davutoğlu uobičajena, što je, ide popularna predaja, dotičnome omogućilo da elegantno ispostavi svjež popis očekivanja i zahtjeva. Iako u posljednje vrijeme nije teško kriviti Njemačku, teorija zvuči prilično nategnuto jer je teško vjerovati da Turci ne bi izveli takav manevar neovisno o sastanku s Merkel. Riječ je, očito, o malo iscrpljivom razrađenom planu tempiranome da se ionako obezglavljenoj Uniji stvori pritisak i izvuče maksimum. I dok predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan slama oporbeno medije kod kuće, od slobodoljubive Europe traži tri milijarde eura povrh prethodno dogovorene tri, ukidanje viza za sve turske državljane do lipnja, pokretanje pristupanja njegove države Europskoj uniji i pristanak na premeštanje velikog broja sirijskih izbjeglica koje Turska uzme.
Zauzvrat Turci nude slamanje krijumčara ljudi, prihvat određenog broja migranata natrag i prestanak propuštanja ljudi prema Europi. Prijašnji pristanak na ucjenu tako se obio o glavu Europskoj uniji koja sada ozbiljno pregovara s čovjekom sumnjiva političkog dosjea i bogatom kolekcijom despotskih poteza.
Novac je na spomenutome popisu vjerojatno najmanji problem, Euroljani ga uvijek nađu kad moraju, ali vize i ubrzavanje pristupanja veoma su gorka pilula koju EU teško može progutati. Ovo drugo, doduše, može u najboljem slučaju biti samo načelno prihvaćanje bez ikakve realne perspektive ostvarenja (pitanje je i koliko to Erdoğan uopće želi, a koliko samo pokazuje snagu), no vize su svakako problem jer prihvaćanjem općeg uklanjanja viza za Turke Europska unija riskira dodavanje novih migranata postojećoj masi, posebice ako Erdoğan nastavi dosadašnjim udarničkim tonom ‘uvoditi reda’ u svojoj državi. O prodaji duše, čestome motivu mnogih novinskih izvještaja, sasvim je izlišno govoriti; u najboljem slučaju Europa je odavno prodala dušu, u najgoremu nikad je nije ni imala.
Šefovi država i vlada stjerani u kut, nekako je konsenzus, prihvatit će na redovitom samitu sljedeći tjedan većinu turskih uvjeta ili sve njih. Previše izbora i nemaju, svoju granicu ne uspijevaju adekvatno zaštiti, austrijsko rješenje privremeno je i stavlja Grčku, u kojoj su se već nakupili deseci tisuća migranata, u nemoguću situaciju. Zemlja na rubu opstanka suočena je s novim pritiskom, a nov problem moglo bi biti i sve želeće natezanje Međunarodnoga monetarnog fonda i ostalih grčkih vjerovnika tko će i pod kojim uvjetima isplatiti obećani treći paket pomoći. Ako ništa drugo, naglo premišljanje Turaka barem je sakrilo oče-kivano čerupanje samih članica čiji animoziteti rastu iz dana u dan. Otkako je Austrija potpuno preuzela stvar u svoje ruke izbacivši iz jednadžbe Grčku i Njemačku (mediji uglavnom previdjeli ignoriranje sjevernog susjeda) organiziranjem u najboljoj maniri Austro-Ugarske zemalja Balkana, priljev je zaustavljen na makedonsko-grčkoj granici, ali stvara se bačva baruta u Grčkoj koja bi mogla eksplodirati. Austrija je najavila i da neće sudjelovati u planu preraspodjele izbjeglica s obzirom na to da ih je već prihvatila dovoljno. Tako se Njemačka, koja deklarativno zove izbjeglice dok istodobno potkupljuje Tursku da ih ne šalje i te iste ljude koje je pozvala pokušava preraspodijeliti po Europi, našla u sukobu s Austrijom. Da će Austrija i Njemačka postati neprijateljice, malo bi se tko bio spreman kladiti još prije nekih mjeseci dana. Slijedom toga, očekivalo se da će glavni problem sastavka na vrhu biti stavka u kojoj je sada stoji da se zapadnobalkanska ruta zatvara, čemu su se protivili Njemačka i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, ali to je bio najmanji problem.
