Energetika

I ako se u posljednje vrijeme cijena nafte polako počela oporavljati, uvelike zbog iznenadnoga dogovora između Rusije, Saudijске Arabije, Katara i Venezuele, analitičari ne očekuju znatnu promjenu ove godine, to više što se dogovor zasad čini blago rečeno upitnim. Trenutačna cijena barela nafte na svjetskom tržištu vrti se oko 40 dolara, što je velik skok u odnosu na rekordno niske iznose proteklih mjeseci, čak ispod 30 dolara, ali daleko od željenih visina na kojima se temelji većina proračuna najvećih izvoznica nafte. Rupetine u proračunima Saudijске Arabije (stotinjak milijardi dolara za prošlu godinu) i Rusije natjerale su dvije zemlje da privremeno zakopaju ratnu sjekiru (u ratu u Siriji njihovi su interesi potpuno su-prostavljeni), bar kad je nafta u pitanju, no problem je što Iran kao jedan od najvećih proizvođača nafte, po svemu sudeći, ne namjerava sudjelovati u dogovorenome zamrzavanju proizvodnje. Nevoljnost je sasvim očekivana, vjerojatno i neizbježna, s obzirom na to da se ta zemlja tek vraća na svjetsko tržište nakon dugotrajnih sankcija i ponovno mora početi osvajati svoj udio, što je teško izvedivo s niskim razinama proizvodnje.

Budući da je Saudijska Arabija svjesno pokrenula bjesomučnu proizvodnju nafte u najgorem trenutku, kad gospodarstvo najvećega potrošača Kine usporava, svi ostali bili su prisiljeni odgovoriti istom mjerom da ne bi bili istisnuti s tržišta. Rezultat je bio začarani krug u kojem nitko nije želio smanjiti proizvodnju nafte, pa se sada na svjetskom tržištu našla golema zaliha koju nema tko kupiti. Prihvaćena mudrost kaže da je Saudijska Arabija inzistirala na proizvodnji zato da niskom cijenom uništi konkurenciju iz SAD-a i Kanade, u kojima je počela intenzivna eksploatacija nafte iz škriljevca, ali uz cijenu koja nije konkurentna, i to posebice saudijskoj i kuvajtskoj nafti, koje se najjeftinije eksploatiraju. Međutim, teorija o naftnim nadmudrivanjima toliko je koliko i teoretičara.

Nakon što su velik dio američkih tvrtki izgurali iz igre ili doveli na rub bankrota, Saudijci su spremni stati na kočnicu, doduše, samo ako to učine i drugi (drugi samo ako to učini i Saudijska Arabija), premda i dogovoreno zamrzavanje proizvodnje nije idealno rješenje. Proizvodnju bi trebalo smanjiti, što bi, sasvim sigurno, snažnije utjecalo na oporavak cijene, pogotovo zato što bi i druge velike izvoznice u tom slučaju počele smanjivati proizvodnju.

Ipak, u danim okolnostima i zamrzavanje je polučilo pozitivan učinak, cijena barela pokazuje znakove oporavka, ali savršeno nedovoljna. Štoviše, analitičari predviđaju da ni taj trend neće potrajati jer se bliži sezonsko održavanje rafinerija prije očekivanoga vrhunca potražnje u ljeto, kad potražnja obično padne. To u kombinaciji s još velikim viškom nafte (oko milijun barela na dan), koji ne pokazuje znakove kopnjenja, ne nudi previše optimizma proizvođačima za ovu godinu, slažu se analitičari. Čini se također da je upitna realizacija načelno postignutoga dogovora, pa u ovom trenutku prognoze govore o niskoj cijeni nafte i visokoj proizvodnji u sljedeće dvije godine, s perspektivom rasta cijene na relativno zadovoljavajućih 70 dolara po barelu tek 2020. Čak i da se postigne obuhvatan dogovor najvećih proizvođača, pa onda i primijeni, zamrzavanje proizvodnje na rekordnoj razini teško će jako povišiti pomaknuti cijenu nafte.

Ukratko, ništa zasad ne upućuje na robustan oporavak cijene nafte u dogledno vrijeme, ali zato bi drugi dio godine mogao donijeti malo skuplju naftu.

Posljedice su dvojake, ovisno o kutu gledanja i položaju u ekonomiji. Za zemlje izvoznice nafte (čiji se proračun temelji pretežno na prodaji nafte) ovakva je situacija veoma loša i ima mnogo manje pozitivnih strana. Slično vrijedi za države s razvijenom naftnom industrijom, poput SAD-a, koji, načelno, pozitivne učinke jeftine nafte prebije velikim gubicima u industriji proizvodnje i eksploatacije nafte. Sve druge zemlje u kojima nafta nije relevantan izvor prihoda i zapošljavanja mogu biti uglavnom zadovoljne njezinom niskom cijenom. Kako za druge tako i za Hrvatsku, obični potrošači izravno osjećaju nisku cijenu nafte na nižim cijenama goriva (motornim vozilima) premda nekako uvijek postoji velik postotni i vremenski nerazmjer između pada cijene sirove nafte i pada cijene goriva na crpkama te posredno na ostalim cijenama.

U potonjem slučaju učinak je još razvučeniji i često manje vidljiv, ako uopće jest, zato što se trgovci i proizvođači redovito žure s usklađivanjem svojih cijena s cijenom nafte kad raste, ali postanu naglo zaboravni kad počne padati. Krajnji korisnici, jednostavnije, najmanje i tek u duljem razdoblju osjete pozitivne strane vrlo jeftine nafte na svjetskom tržištu, do njih uglavnom stignu mrvice. Mnogo bolje prolazi ekonomska ponuda, odnosno proizvođači, trgovci i pružatelji usluga; kod njih učinak u načelu bude izravan i opipljiviji, no i to ovisi o pojedinoj industriji. Iz perspektive politike i države stvari su također dvojke: niska cijena nafte za ekonomiju ovisnu o uvozu energenata uvijek je dobrodušna vijest, no u hrvatskom slučaju, primjerice, niska cijena benzina znači i pad prihoda od trošarina, očito neželjene posljedice koja smanjuje proračunske prihode. Države s visokim udjelom energetskih subvencija, recimo, mogu iskoristiti duga razdoblja niske cijene nafte kako bi smanjile ili ukinule subvencije i modificirale strukturu proračuna (prema procjenama, riječ je o 540 milijardi dolara na godinu na globalnoj razini utrošenih na energetske subvencije), što su mnoge i učinile.

Šire gledano, trajno niska cijena nafte prijeti produbljivanjem deflacije u Europi, što potrošače navodi na odgodu kupovanja, a tvrtke i ulagače na odgodu investicija. Nastavkom tog slijeda smanjena potrošnja, jedino stvarno pogonsko gorivo kapitalizma, vodi u opću gospodarsku stagnaciju. Tvrtke u SAD-u, odakle je krenuo posljednji val pod kojim su se na kraju našle sve razvijene zemlje, uložile su velik novac u razvoj frakiranja, odnosno eksploatacije nafte iz škriljevca, mahom kreditima. Prsnute tog mjehura moglo bi izazvati nov financijski slom s dalekosežnim posljedicama. Velike izvoznice nafte u još su težoj situaciji, državni proračun bilježi velike rupe, naftna industrija o kojoj takve zemlje ovise osuđena je na otpuštanja, što znači nagli rast nezaposlenosti, opet pad potrošnje… Sve to izaziva opću nestabilnost i u gospodarskoj areni u kojoj nafta na mnogo razina ima ključnu ulogu, pa je iz navedenoga jasno zašto njezina niska cijena uglavnom donosi kratkoročnu korist, ali na dulje staze izaziva probleme svima. Uz to, trajno niska cijena nafte smanjuje isplativost ulaganja i inoviranja u čiste izvore energije, ali i u daljnja istraživanja nafte, jednako korisna pojedinim ekonomijama koje računaju na tako otvorena radna mjesta i prihode.

Učinci niske cijene nafte na svjetskom tržištu daleko su od jednoznačnih, no bez obzira na duge popise dobitnika i gubitnika, bilo na razini država bilo privatnog sektora, većina analitičara složit će se da je riječ o dugoročno lošem trendu. Prije ili poslije velik dio pozitivnih posljedica počne se pretvarati u negativne, što raspravu može skrenuti samo u jednom smjeru. Kad je riječ o prognozama, to je uvijek nezahvalna igra, no postoji konsenzus o tome da će niska cijena ostati još neko vrijeme, uz manje ili veće fluktuacije. Ova godina izgubljena je gotovo sigurno, a vrlo vjerojatno i sljedeća, premda je jedino sigurno da ništa nije sigurno kad se govori o nafti. Malotko je, naime, očekivao početak ovakvog pada 2014.