Katastarska šok-terapija

Ministru na prve naznake sređivanja stanja stižu prijateljska upozorenja, onda mu se produciraju afere po medijima, zatim dobije fotografiju kao dokaz da mu prate obitelj… Kako će proći Oreškovićeva ekipa?

Čak i kroničar oguglao na ovdašnje društvene i ekonomske anomalije i apsurde ostane zatečen podatkom da je za katastarske izmjere u Hrvatskoj u posljednjih deset godina utrošeno 617 milijuna kuna, a da je tako riješeno samo 5,5 posto teritorija države. I da bi tim ili čak malo ubrzanim tempom za potpuno usklađivanje zemljišnih evidencija sa stvarnim stanjem trebalo više od jednog stoljeća. I da je k tome 70 posto onoga što je trenutačno formalno na snazi još iz vremena Austro-Ugarske. Pa kad se uz to na fotografiji iz zraka vidi koliko se, do karikaturalnih razmjera, stvarno stanje ne podudara sa službenim česticama (čiji se dijelovi znaju naći i u moru), neizbježno se postavlja pitanje što to svih ovih godina rade premijeri, ministri i vlade kad se zaklinju u poboljšanje investicijske klime, a ne sređuju tako važnu pretpostavku za njima tako drago ‘privlačenje stranih investitora’.

Uobičajen je odgovor kako ‘nedostaje političke volje’ da se taj problem riješi. Naime, rješenja ima, samo ih treba provesti. Kad stvari idu ovako sporo, jedan je od logičnih poteza primijeniti šok-terapiju. Da se radikalno promijene zakoni. Da se, primjerice, cijeli posao makne od sudstva. Da se spoje gruntovnica i katastar. Ako treba, da se promijeni i Ustav. I da se u roku od, recimo, deset godina srede zemljišne knjige za cijelu Hrvatsku.

Nažalost, kao i u mnogim drugim slučajevima, ‘nedostatak političke volje’ ne treba uzeti zdravo za gotovo jer će rješenje biti neprovedivo. Politička volja uzima se jednoslojno: političari na vlasti jednostavno nemaju volju upustiti se u rješavanje nekog problema. Ili se u to upuštaju s figom u džepu, bojeći se kako će na konkretnu reformu reagirati glasači. A izbori, lokalni, parlamentarni, predsjednički ili unutarstranački, jelte, svako su malo. To je, međutim, samo jedan sloj. Ispod toga ima ih još. I često su mnogo važniji, zašto se još stoljeće neće moći srediti zemljišne knjige. I zašto neće biti obavljen posao koji su austrougarski činovnici bez satelitskih snimaka, kompjutora i dronova precizno obavili za neusporedivo manje vremena.

Drugi sloj ‘nedostatka političke volje’ interesne su skupine koje bi rješavanjem problema s gledišta dobrotvornosti zajednice izgubile opipljivu financijsku dobit. Za svaki problem koji se ne rješava najprije treba pitati komu zatečeno stanje odgovara. U slučaju zemljišne evidencije vrlo je vjerojatno da cehovski interes imaju, htjeli to priznati ili ne, geodeti. Kojima je zajamčen dobar dugoročni posao. Njihov je interes legalan. Ali, osim njima, zemljišnoknjižni nered odgovara i skupinama koje su na granici zakona. Onima koje love u mutnom.

Često se čovjek zapita zašto je neki ministar ili direktor neke agencije na početku mandata oštro počeo sređivati stanje, a onda je odjednom stao. O najčešćem razlogu rijetko tko od njih želi iskreno razgovarati. Priča obično ide tako da na prve naznake reforme ministru počnu stizati prijateljska upozorenja da ne bi bilo zgodno mijenjati uhodanu praksu. Onda on, nadobudući, ignorira pritiske. Sljedeća je faza da mu se ime počne povlačiti po medijima. Iskopa mu se nekakva rastrošnost iz prijašnjega posla (opremanje ureda skupim namještajem). Ili ga se prati na odmor na koji je otišao službenim automobilom. Ako ni to ne pomogne, pošalje mu se fotografija iz koje je vidljivo da mu netko prati članove obitelji… I tu većina onih koji su u vlast ušli s najboljim namjerama da mijenjaju svijet povuče ručnu.

Za dokazivanje ovog opisa nemoguće je naći svjedoka koji će o tome javno govoriti, pa za pravilan pristup provedbi reformi jednostavno treba prihvatiti da to jest tako. A ne se praviti bedast kao da pritisci ne postoje. Koje je rješenje? Teško mi je reći, ali – ‘teško je reći’. Promijeniti sustav i spriječiti interesne skupine da ne prelaze granicu lobiranja dugotrajnog procesa. Tu bi trebale jačati ‘institucije sustava’. Ali dok one ne ojačaju, sve se može urušiti. Ostaje nada u odlučnog pojedinca. Koji se ne boji. Bar ne previše. I koji, k tome, ima svoj cijeloviti program, pa zna što su prioriteti od kojih neće odustati. Primjer za to bivši je ministar financija Slavko Linić. Bilo bi zanimljivo čuti kakve je sve pritiske podnio kad je počeo fiskalizaciju. Neki koji su krenuli prežestoko u kratkom roku otišli su, poput Mirele Holly kao ministrice zaštite okoliša jer se u javnosti pojavila e-pošta u kojemu lobira za zaposlenje znanice.

Kad je o novoj vladi riječ, vrijedi pratiti kako će proći reforme koje u gospodarenju otpadom namjerava provesti ministar mjerodavnoga resora Slaven Dobrović. Među većinom drugih za sada se ne primjećuje previše da se zaletavaju u ‘minsko polje’.