Otkako znam za sebe, nikad nisam želio raditi ništa drugo, već s 13 godina sam bio apsolutno uvjeren da ću dizajnirati automobile. Tada sam kao školarac nagovorio oca da me odveze do Sveučilišta u Pforzheimu u sklopu kojega je djelovala cijenjena škola dizajna. Želio sam pokazati svoje crteže tamošnjim profesorima i to sam i učinio. Očito im se svidjelo što su vidjeli jer su mi ponudili priliku da postanem jedini gost student srednjoškolske dobi. Ondje sam počeo peći zanat.
Već tijekom studiranja u Pforzheimu sve sam praznike provodio radeći kao pripravnik u raznim tvrtkama koje su se bavile proizvodnjom automobila. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako dizajner nije odgovoran samo za estetiku i funkcionalnost dizajna proizvoda nego i za njegov komercijalni uspjeh.
Autoindustrija je kao velika obitelj. Zahvaljujući kontaktima koje sam stekao radeći kao pripravnik u mnogim tvrtkama iz branše vrlo su me prihvatili kao jednog od svojih. Ta mreža znanaca uvelike mi je pomogla da postavim solidne temelje karijere u vrlo kratkom vremenu. Mislim da sam radeći za Volkswagen u Barceloni shvatio da živim svoj dječački san: vrhunski dizajnerski studio, moderni uređaji prvi red do mora, suradnja s brojnim svjetskim stručnjacima, sve je bilo na najvišoj razini. Drugi važan trenutak u karijeri u kojem sam uistinu uživao bio je kad sam na ulicama Pariza vidio automobil koji sam dizajnirao i koji su odlično prihvatili i kupci i struka. S obzirom na to da mi je u životu vrlo važna obitelj, velik mi je užitak bio vidjeti da moji roditelji voze automobil koji sam ja stvorio.
Michelangelova umjetnička vizija nikad me ne prestaje fascinirati, osobito njegov ekspresionistički talent. Također sam impresioniran radom Karla Lagerfelda, njegovom inteligencijom i specifičnim stilom.
Postupak dizajniranja automobila uvelike je međunarodno standardiziran. Razlog je jednostavan: sve tvrtke rade u granicama istoga pravnog okvira i moraju poštovati stroga pravila. No izvan tih zacrtanih regula zaista se mogu primijetiti kulturne razlike među nacijama u pristupu poslu. Iz osobnog iskustva rekao bih da su Nijemci oprezniji i racionalno pristupaju procesima za razliku od maštovitih Francuza. Rezultat toga mnogo je dulji razvojni proces automobila kod Nijemaca, ali s mnogo više posvećenosti detaljima. Najviše me fascinira ideja kombiniranja najboljeg od obiju kultura, a to mi je kao dizajneru i u opisu posla. Ja se moram pobrinuti da se BMW-ovi automobili ne odlikuju samo tehničkom izvrsnošću nego da, uz to, iz njih izvire emocija, strast i život. Istodobno moram paziti na to da se ne izgubi prepoznatljivi identitet brenda. Uvijek moram imati na umu da automobil ne dizajniram za sebe, nego za specifičnu ciljanu klijentelu koja je vjerna BMW-ovoj tradiciji i pojedinim našim modelima. Upravo zato naša vozila moraju zadržati karakter i odražavati vrijednosti koji se vežu uz tvrtku.
Kad stvaramo konceptni model, imamo mnogo više slobode nego kad radimo na proizvodnoj verziji jer su konceptni automobili namijenjeni prezentaciji budućih dizajnerskih smjerova, trendova koji će tek prevladati i pokazuju kako će se BMW kao tvrtka postaviti prema njima. Proizvodni je model vozila ono što bi modni dizajneri nazvali ‘prêt-à-porter’, spremam za nošenje, odnosno vožnju, a konceptne su verzije usporedive s odjećom ‘haute couture’, oni su prozor koji nam omogućava da pogledamo u budućnost.
