Dizanje željezne zavjese

Genscher je bio jedan od glavnih (pro)motora rušenja Berlinskog zida, ujedinjenja Njemačke, raspada Jugoslavije s priznanjem Hrvatske i Slovenije te raspada Sovjetskog Saveza.

Odlaze politički divovi koji su prije četvrt stoljeća promijenili svijet. Hans-Dietrich Genscher jedan je od posljednjih u nizu. Niz političkih velikana koji su mijenjali i promijenili hladnoratovski bipolarni svijet uistinu je reprezentativan: Ronald Reagan, Mihail Gorbačov, papa Ivan Pavao II., Margaret Thatcher, François Mitterrand, Helmut Kohl, George Bush stariji, Roland Dumas, Eduard Ševardnadze, James Baker, Hans-Dietrich Genscher…

Tri procesa obilježila su taj prelazak iz jedne u drugu političku epohu: ujedinjenje Njemačke, ratni raspad bivše Jugoslavije s međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije te, naposljetku, konačni raspad Sovjetskog Saveza. Prethodilo im je rušenje Berlinskog zida koje je simbolično označilo pad komunističkog sustava u Europi. Šef njemačke diplomacije Hans-Dietrich Genscher bio je jedan od glavnih političko-diplomatskih motora svih tih ključnih povijesnih procesa. Toliko je bio uvijek u središtu da je na temu njegove sveprisutnosti njegov tadašnji sovjetski kolega Eduard Ševardnadze smislio pošalicu: ‘Mimoilaze se dva aviona nad Atlantikom. U oba se nalazi Genscher.’

Ovo nije nekrolog Hansu-Dietrichu Genscheru. Iako, Hrvatska ima mnogo razloga reći mu i postumno hvala. Jer on je jedan od ključne dvojice (drugi, ili ako hoćete prvi, bio papa Ivan Pavao II.) u nizu ljudi koji su i srcem, a ne samo političkom pozicijom i političkim interesom u vrijeme egzistencijalnog biti ili ne biti, izgurali međunarodno priznanje Hrvatske. Ovo je nekrolog jednom vremenu u kojem su svijet s istočne i sa zapadne strane željezne zavjese vodili veliki vođe, političari koji su ostavili trag, koje i danas pamtimo iako su mnogi od njih bili samo djelomično saveznici, a djelomično ljuti protivnici. Primjerice, teško je zamisliti veće protiv-ljenje ujedinjenju Njemačke od onoga koje je iskazivala Čelična Lady, britanska premijerka Margaret Thatcher, nastojeći do posljednjega trenutka pridobiti na svoju stranu francuskog predsjednika Françoise Mitteranda. O gotovo nevjerojatnim ‘dvorskim’ splet-kama iz toga politički uzbudljivog doba iz prve je ruke pisao Mitterrandov indiskretni ‘dvorski’ kroničar Jacques Attali u svome opširnom ‘Verbatimu’. Iz njegovih zapisa vidi se da su posljednji sovjetski vođe Gorbačov i Ševardnadze pružali mnogo manji otpor ujedinjenju Njemačke nego što je to činila Čelična Lady.

Vidi se, zapravo, koliko je ujedinjenje Njemačke bila prijeloma točka novoga svjetskog poretka. I tu je Genscher, uz prekooceansku pomoć Ronaldal Reagana i zatim Georgea Busha starijega odigrao presudnu ulogu. Njegove riječi izrečene s balkona zapadnonjemačkoga veleposlanstva u Pragu potkraj rujna 1989. kad je okupljenim (istočnim) Nijemcima koji su željeli pobjeći na Zapad obećao da će to odsad moći činiti slobodno označile su početak novog poretka u Europi. Rušenje Berlinskog zida, ujedinjenje Njemačke, raspad bivše Jugoslavije, međunarodno priznanje Hrvatske bili su sljedeći koraci. Zajedničko je ključnim igračima iz tog razdoblja: bili su ličnosti, imali su političku težinu, bili su vođe. Čak i kad su bili međusobno suprotstavljeni. Poslije njih Europa nije imala vođa. Ono što su za tadašnju Europu bili Mitterrand, Kohl i Thatcher, to bi za današnju ujedinjenu Europsku uniju trebao biti Jean-Claude Juncker. To je onaj nestašni političar iz Luksemburga koji se čudnovato ponaša pred kamerama. Ono što su za tadašnju Europu bili vrhunski diplomati i intelektualci Dumas i Genscher, to bi, valja, za današnju Europu trebala biti Federica Mogherini. To je ona dama koja se politički lokalno razvijala od Saveza talijanske komunističke mladeži preko lokalnoga političkog angažmana u lijevim strankama do pogodbene pozicije vanjskopolitičke ministrice u tehnomenađerskoj Renžijevoj vladii, a pogodbom je došla i na čelo vanjske i sigurnosne politike EU. A onda je nakon posljednjih terorističkih napada u Bruxellesu iznenadeno zakričala: ‘Ajoooj!’ Da je u tom trenu mogla predati Europu, vjerojatno bi je u napadu šoka i zgražanja predala. Europa danas više nema vođa. Ima administratore. Do jučer je izgledalo da bi liderica mogla postati njemačka kancelarka Merkel, ali nakon neuspješne politike prema migrantskoj krizi njezine su dionice ozbiljno pale. Ni SAD danas više nema vođu. Ima marketinške proizvode. Vođe su se preselili istočnije i južnije: Putin, Erdoğan… Zato se bojim za takvu Europu. Iz koje je ovih dana otišao i H.-D. Genscher, jedan od posljednjih iz serije veličanstvenih.