Home / Tvrtke i tržišta / Povratak nelikvidnosti

Povratak nelikvidnosti

S promjenom vlasti nelikvidnost bi ponovno mogla doći na dnevni red. Dobavljači je opet sve jače osjećaju. Na domaćem tržištu mogu birati između dobre cijene i neizvjesnih rokova ili niske cijene i izvjesnih rokova. Ili se okrenuti izvozu.

Nelikvidnost je prestala biti tema s otvaranjem predstečajnih nagodbi i knjigovodstvenim brisanjem dugova oprostom i restrukturiranjem. Nije to bila ni nakon odlaska Mr. Stečaja, ex financeministra Slavka Linića, ni s izmijenjenim Stečajnim zakonom. Prije četiri godine nelikvidnost je dosezala 45 milijardi kuna, danas je manja od 23 milijarde (knjigovodstveno čitano). Ove je godine, nekako s promjenom vlasti, opet na meniju. Dobavljači mogu birati između dvije opcije: inzistirati na fer cijeni uz neizvjestan datum plaćanja (ako ikad) ili pristati na nižu cijenu uza sigurno plaćanje. Informacije s terena potvrđuju rastezanje rokova plaćanja s potpuno neizvjesnim ishodom. Zbog iznimno krhke veze dobavljač – kupac nijedan dobavljač, razumljivo, nije želio u javnost imenom. Jedan od njih, iz poljoprivredne branše, još je u kasnu jesen primijetio to rastezanje.

– Kad sam shvatio da se sve dulji rokovi plaćanja već vide na žiroračunu, tražio sam od računovodstva uvid u detalje: naši standardni kupci s kojima radimo godinama i s kojima sam imao zadovoljavajuće odnose počeli su kasniti s plaćanjem. I to svi kupci, u maloprodaji, kanalu HoReCa, u poljoprivrednim i veterinarskim ljekarnama. Nisu rokovi plaćanja ni dosad bili kratki, najčešće 365 dana, no ako sam znao da je to sigurno, mogao sam s time planirati. I s tih 365 dana mogu naći rješenje za novčani tok, mogu se dogovoriti s bankom, mogu se dogovoriti i sa svojim dobavljačima jer imam plansku kategoriju. Danas mi kupci nude ‘najatraktivniji’ proizvod, neizvjesnost – žali se sugovornik.

Dio razloga za kašnjenje u plaćanju vidi i u okupnjenju tržišta, posredno u smanjenju broja kupaca i padu konkurencije. Pristao bi na dodatno kašnjenje i od 90 dana kad bi znao da je to – to. Ali ne zna. Zato povećava izvoz i razvija inovativne proizvode te tako drži glavu iznad vode. Nije, doduše, ni vani bajno. Lani su, kaže, izgubili kupca u Švicarskoj koji čeka bankrot, a nije uspio naplatiti ni robu od talijanskoga kupca, no u odnosu na Hrvatsku to je zanemarivo. Uz probijanje rokova plaćanja branšu ubija i sivo tržište, koje je u dijelu njegova sektora zahvatilo više od 80 posto proizvođača. Uz golema fiskalna opterećenja gotovo nema povrata ulaganja. ‘Dobitna’ kombinacija koja neizvjesnost diže na novu razinu.

Drugi proizvođač kaže kako je neko vrijeme imao razvojnu fazu širenja biznisa, no shvatio je da nema smisla širiti se jer rastom proizvodnje počinje zahvaćati i kupce koji ne plaćaju u roku.

– Unutar dijela proizvodnje odlučili smo ići na sigurno, raditi s provjerenim kupcima. Bolje je naplatiti se, pa i uz cijenu manje marže i niže profitne stope. To je u vremenima nelikvidnosti i teže naplativosti bilo jedino rješenje – kategoričan je. Ipak, dodaje da vidi kako se likvidnost pogoršava, barem među velikima, jer je velika trgovačka tvrtka nedavno tražila tridesetak i više milijuna kuna beskamatnoga kredita na nepoznati rok povrata za premošćivanje pristiglih obveza i financiranje ciklusa, i to od većine svojih većih dobavljača koji mogu isporučiti toliki novac. Pitanje je, kaže, je li ovdje riječ o ‘to big to fail’ slučajevima ili nam za svaki slučaj trebaju neki jači stranci koji će kupiti takve tvrtke i spriječiti urušavanje koje bi za sobom povuklo veći dio realnoga sektora.

Konzultant Dragan Munjiza kaže da ipak ne vidi promjene nagra, pogotovo otkako su proizvođači i trgovci uveli SAP. Rokovi su plaćanja s njime striktni. Postoji tolerancija do 15 dana; ako se ni nakon toga ne plati, dobavljači više ne daju robu.

Strani lanci plaćaju u dan, to im je jedan od glavnih alata zadržavanja dobavljača. No postoji razlika: inozemni lanci traže ulazninu u obliku niske cijene, a domaći, poput Konzuma, ne naplaćuju je, no najčešće traže robni kredit, i do godine dana za vrstu robe koja se ne ‘okreće’ svaki dan, dakle za sezonsku. Za Vindiju se zna da su rokovi plaćanja oko šest mjeseci, ali i otkupna je cijena viša. Dakle, ne događa se ništa što se nije događalo lani ili preklani, samo je kontrola malo veća i jašnija – uvjerava Munjiza.

Potvrđuje to i Rašeljka Maras, predsjednica Udruge CroMilk. Kaže kako je odnos s kupcima prije svega uređen ugovorom koji definira i rokove plaćanja. Problem ne-likvidnosti nacionalni je problem koji nikada nije riješen do kraja. No odnosi su na mljekarskome tržištu prilično jasni: mljekare poput Dukata i Megglea nude nižu otkupnu cijenu, ali i striktnije rokove plaćanja. Nema informacije što je s ostalima, osim da farmeri tvrde kako Vindija plaća u roku od šest mjeseci, no to je stalno tako.

– Hrvatski dobavljači malo cijene ‘future value of money’, većina bi bolju cijenu iako ne zna kad će je naplatiti. Tako funkcionira 70 posto proizvođača, neizvjesno čekaju više umjesto da odmah raspolažu s manje – zaključuje.

Drugi dobavljač kaže pak da mu je novčani tok znatno poboljšan otkako je izgubio posao s velikim trgovačkim lancem. Nakon prvotnoga šoka (ipak je to bio siguran posao iako nikad nije vidio gotovinu, uvijek je bila riječ o kompenzaciji) okrenuo se izvozu. Ni drugi kupci nisu bili ‘zdraviji’, kaže da su mu ulazak u lanac znali uvjetovati kupnjom nekretnina.

– Našli smo zamjenu u Mađarskoj, u Lidlu, otvaramo i talijansko tržište, radimo na novim proizvodima. Izvozimo 50 posto proizvodnje, rokovi plaćanja su nam od 30 do najviše 45 dana, naš novčani tok naglo se poboljšao, imamo i viška novca. Nije riječ samo o jednome lancu. Ni Kerum nije bio bolji. Godinu i pol nismo uspjevali otvoriti stečaj, a nakon što je sklopio predstečajnu nagodbu, nismo mogli naplatiti ništa – govori sugovornik, dodajući kako manji dobavljači nemaju previše izbora. Neko vrijeme krpaju se kreditima, spuštaju cijene, pristaju na sve dok ne izgore. Izvoz je (i) u takvim slučajevima jedino rješenje.

Jesu li se rokovi plaćanja na tržištu doista produžili? U Agrokoru odgovaraju kako to zasad ne vide. – Ne primjećujemo odstupanja u odnosu na prijašnje godine. U usporedbi s istim razdobljem prijašnjih godina brojke su slične, s time da se katkad od mjeseca do mjeseca, odnosno razdoblja, mijenjaju i ovise, primjerice, o nekim investicijama, povećanom izvozu, pojačanoj potrošnji, ranijem terminu Uskrsa i slično. Također, očekuje se bolja turistička sezona, pa je priprema za nju u tijeku – navode u Agrokoru. Sezonalnost (ne)likvidnosti vidi i ekonomist Guste Santini. Malo se smanji u sezoni i vremenu obilja deviza, kao i kad HNB aktivnije ‘upumpava’ novac u sustav. U ostatku godine rokovi plaćanja opet se rastežu. Prehrambeni dobavljač kaže kako su stvari davno zacementirane: strani ih lanci uvjetuju (pre) niskim cijenama, ali plaćaju; s domaćim lancima dug rješavaju kompenzacijama. Kad nema keša, rokovi plaćanja više ne igraju ulogu.

Kako je u drugim branšama? Građevinar kaže da ne zna što je gore, raditi pa ne naplatiti ili uopće ne raditi, što je sada slučaj. Ni ova vlast nije u stanju pokrenuti investicije, pa trenutačno samo 28 posto prihoda ostvaruje u Hrvatskoj, sve ostalo u regiji. Ako se i radi, onda je to uz brutalno rezanje cijena.

– Za posao gradnje Kampusa Varaždin licitirana je cijena od 90 milijuna kuna. Na kraju je odabran izvođač koji će to graditi za 78 milijuna. O kakvoj kvaliteti govorimo ako se štedi čak 12 milijuna? Što možemo očekivati s takvim rušenjem cijene? Vjerojatno još jednu rupu na Slavonskoj – bijesan je sugovornik, dodajući kako od jedine investicije koja ide, Pelješki most, ne možemo očekivati da zaposli domaću operativu jer će se na cijenu od 250 milijuna eura zalijepiti svi veći strani izvođači. Radije bi, kaže, pedesetak manjih projekata po pet milijuna eura nego jedan veliki.

Proizvođač iz drvne branše kaže da je zbog neplaćanja domaćih kupaca zamalo završio u stečaju. Ako je i uspio ući u kakav trgovački lanac, ili su spuštali cijenu ispod proizvođačke ili su se rokovi plaćanja rastezali iznad granica podnošljivosti.

– Sada radimo uglavnom s inozemstvom. Rijetko tko plaća avansno, rokovi su oko 60 dana. Ako želimo prije, moramo im dati popust koji je obično tri posto, onda nam plate u roku od sedam dana. U Hrvatskoj gotovo uopće ne radimo.