Kompanije u kojima se još nije odvojio osnivač od kompanije ni kompanija od osnivača izbora nemaju. Kod njih ne vrijedi dovoditi pismene i jake menadžere sa strane. Preskupio je ma koliko ih platili. U prvom krugu profesionalizacije u takvim kompanijama mora se paralelno raditi na dva procesa – ‘organizacijskom opismenjavanju’ kompanije i ‘menadžerskom opismenjavanju’ onih koji žele, hoće ili se moraju baviti menadžerskim zanatom.
‘Vidim, lijepo ste osmisliili onaj program za lidere, menadžere, rukovoditelje i rado bih ti nekog poslao, ali vidiš imamo problem – nemam ti ja nikoga za to. Jedni su mi prestari, kao i ja, od onih drugih sam izvukao i više nego što mogu’, komentirao mi je jedan vlasnik naš Adizes Leadership Program i pružio mi priliku da odgovorim, a on da se zamislili: ‘Nemamo MI problem, nego VI imate problem.’
Ako među desetak prvih suradnika ne postoji nijedan koji će izrasti u pismenog, profesionalnog menadžera, onda je veoma upitna budućnost te organizacije. Energijom osnivača i njegovih suradnika napravljena je uspješna kompanija, ali za dugoročan uspjeh osim energije potrebno je i znanje. Podvlačim menadžersko znanje, jer veliku štetu sebi napraviše oni koji ponekad umorni od svoje kompanije, kao što je i kompanija umorna od njih, povuku s ‘crte bojišnice’ lojalne operativce koji ne znaju menadžerski znanat i postave ih na čelo kompanije.
Opet se upada u zamku već mnogo puta videnu da izgube dobrog radnika, dobiju lošeg rukovoditelja i osim osnivača još mnogo isfrustriranih osoba. Zaista, što da radi osnivač ako ne vidi oko sebe one koji imaju potencijal izrasti u menadžera. Prvo, molim ih da malo bolje i malo dublje pogledaju organizaciju. A ako i dalje ne vide? Onda moraju biti spremni još mnoge godine kako znaju i umiju, to jest kako su i dosad, organizaciju voditi i paralelno s tim neka mlade momke i djevojke dovode i odgajaju.
I kad ovi sazru, neka krenu u profesionalizaciju kompanije, a paralelno ‘neki novi klinici’ uče menadžerski znanat. A ako osnivač snage više nema? Onda nek proda kompaniju nekima koji su još uvijek uspjehom zaneseni i zaslijepljeni i sve to ne znaju i ne vide. Nekoliko je osnivača na taj način, prodajom kompanije, riješilo problem tranzicije u obiteljskoj kompaniji.
Bez obzira na to što je proces pripreme nasljednika tekao u pravom smjeru, što se nisu nazirali problemi u pripremi obitelji i što je bilo vremena da se i osnivač valjano pripremi. Ako se sad nekom po glavi mota misao ‘pa što ne ostaviše pismenoj djeci da ona profesionaliziraju kompaniju’, odgovor je zato što su postupili kao odgovorni roditelji. Ne bi bilo poštreno ostaviti djeci takvog monstrama. Nisu ona kriva što je i njihov stvoritelj i stvoritelj kompanije godinama odugovlačio i bježao od ozbiljnog rada na pripremi kompanije.
