Javnih usluga (zdravstvo, školstvo itd.), rezanjima državne potrošnje u segmentima koji izravno utječu na privatni sektor (javna nabava, kapitalni projekti, fondovi namijenjeni poduzetnicima itd.), osjetnim smanjenjem opće potrošnje velikim otpuštanjima, smanjenjem mirovina itd. Koraci u tom slučaju trebaju biti mali, stupnjeviti, pažljivo razmotreni i precizno definirani. Sve što, recimo, potez ministra zdravlja Darija Nakića nije.
No ni stručnjaci i interesna udruženja ne daju jednoznačan odgovor na to pitanje. Docent na Fakultetu političkih znanosti Kristijan Kotarski smatra da je uzlazni trend neosporan: ‘Gotovo svi relevantni statistički podaci pokazuju da se hrvatska ekonomija nalazi u uzlaznom trendu. Administrativna stopa nezaposlenosti bilježi pad, stopa zaposlenosti raste nakon nekoliko godina uzastopnog pada, neto izvoz raste, industrijska proizvodnja bilježi oporavak. Osim toga bilježimo oporavak poslovnog optimizma i pouzdanja potrošača.’ S druge strane, ekonomski analitičar Damir Novotny jasno odbacuje tezu o izlasku iz krize i ukazuje na nedostatnost trenutačnog rasta za pokrivanje nabrežog duga. Prema njemu, pozitivni pomaci posljedica su po-najprije zamora potrošača i njihove odluke da se vrate povećanoj potrošnji, a veliki skok industrijske proizvodnje, kaže, nije posljedica povećanog izvoza, već isto tako rasta domaće potrošnje. S ocjenom o nedostatnosti trenutačne stope rasta slažu se u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, premda za njih naglasak nije toliko na smanjenju javnog duga, već na kompenziranju gubitaka nagomilanih od 2008. i posljedičnom nazadovanju u odnosu na prosjek Europske unije (sada ispod 60 posto). Potvrđuju određeni optimizam kod poduzetnika, ali traže neovisno o tome ‘neodgodive, hrabre, odlučne i održive društvene promjene i rješenja’. Gotovo identično razmišljaju i u Hrvatskoj gospodarskoj komori – Hrvatska je definitivno izazla iz recesije, ali postavlja se pitanje brzine oporavka i povratka na prekrizne razine (realno je BDP prošle godine i dalje bio oko 11 posto niži nego 2008.). Iz navedenog tako ispada da Hrvatska i je i nije u krizi, ovisno o tome što se točno gleda.
Glavno pitanje je što bi Vlada morala napraviti, odnosno na čemu treba biti fokus i je li nagla fiskalna konsolidacija vođena računovodstvenom (smanjenje duga i deficita širokim rezanjem državnih rashoda i dizanjem državnih prihoda), a ne razvojnom logikom najbolje rješenje. Dug se, naime, može vraćati na dva načina, spomenutim metodama izrazito linearno računovodstvene logike (prihod/rashod) ili rastom cjelokupne ekonomije (shvaćanje kružnosti ekonomije).
U HUP-u na pozitivne trendove gledaju kao na dobar temelj koji bi Vlada morala iskoristiti i nadograditi: ‘HUP očekuje i da će nova vlada učiniti važne iskorake već u 2016. na povećanju pravne sigurnosti, kvaliteti i učinkovitosti javne uprave, odlučno pristupiti smanjivanju prenormiranosti među ostalim i sveobuhvatnom regulativnom giljotinom, unaprijediti pravnu regulativu cjelovitom procjenom učinaka propisa važnih za realni sektor, svesti u realne okvire parafiskalne namete, pokrenuti proces privatizacije državne imovine koja nije od nacionalnog interesa, poboljšati strukturne karakteristike i fleksibilnost tržišta rada kao i aktivnu politiku zapošljavanja.’ Iz ovoga se može iščitati da fiskalna konsolidacija ne figurira u mislima poduzetnika kao najvažnije pitanje za oporavak ekonomije, već otklanjanje sistemskih nedostataka, što je bliže razmišljanjima Mosta. Novotny kao ključnu mjeru navodi privatizaciju državnih poduzeća, prema njemu najvećeg utega Vladi, i ističe da se upravo privatizacijom i liberalizacijom može dio tog fiskalnog tereta prebaciti na privatni sektor, čime se onda počinje rješavati i problem hrvatske prezaduženosti. U HGK na fiskalnu konsolidaciju gledaju pozitivno, premda priznaju da će ‘potreba provedbe fiskalne konsolidacije i strukturnih reformi ograničavati razvojne mogućnosti u kratkom roku’.