javnih usluga (zdravstvo, školstvo itd.), rezanjima državne potrošnje u segmentima koji izravno utječu na privatni sektor (javna nabava, kapitalni projekti, fondovi namijenjeni poduzetnicima itd.), osjetnim smanjenjem opće potrošnje velikim otpuštanjima, smanjenjem mirovina itd. Koraci u tom slučaju trebaju biti mali, stupnjeviti, pažljivo razmotreni i precizno definirani. Sve što, recimo, potez ministra zdravlja Darija Nakića nije.
No ni stručnjaci i interesna udruženja ne daju jednoznačan odgovor na to pitanje. Docent na Fakultetu političkih znanosti Kristijan Kotarski smatra da je uzlazni trend neosporan: ‘Gotovo svi relevantni statistički podaci pokazuju da se hrvatska ekonomija nalazi u uzlaznom trendu. Administrativna stopa nezaposlenosti bilježi pad, stopa zaposlenosti raste nakon nekoliko godina uzastopnog pada, neto izvoz raste, industrijska proizvodnja bilježi oporavak. Osim toga bilježimo oporavak poslovnog optimizma i pouzdanja potrošača.’
S druge strane, ekonomski analitičar Damir Novotny jasno odbacuje tezu o izlasku iz krize i ukazuje na nedostatnost trenutačnog rasta za pokrivanje nabrežog duga. Prema njemu, pozitivni pomaci posljedica su po-najprije zamora potrošača i njihove odluke da se vrate povećanoj potrošnji, a veliki skok industrijske proizvodnje, kaže, nije posljedica povećanog izvoza, već isto tako rasta domaće potrošnje. S ocjenom o nedostatnosti trenutačne stope rasta slažu se u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, premda za njih naglasak nije toliko na smanjenju javnog duga, već na kompenziranju gubitaka nagomilanih od 2008. i posljedičnom nazadovanju u odnosu na prosjek Europske unije (sada ispod 60 posto).
