Vječna žeđ za izvornom vodom

U povećati njegov temeljni kapital, ali i utvrditi jasna pravila kadroviranja u njemu te odnos između Nadzornog odbora i Uprave. Možda će se upravo time pozabaviti HBOR-ova nova uprava koja se tražila javnim natječajem. Iako je postupak tajan, već se spekulira kako najveće izgleda za čelno mjesto u toj instituciji imaju Tadija Vrdoljak, koji je iz Hypo banke prešao u Agrokor, Damir Brkić iz Zabe, Brane Golubić, koji je također prije radio u Hypu, te Ante Babić, nekadašnji čelnik Štedbanke. Inače, kako neslužbeno doznajemo, na natječaj se nije javio sadašnji predsjednik Uprave Dušan Tomasević, ali za sada je već pristiglo oko 18 molbi. Takav interes ne začuđuje. Samo je lani HBOR odobrio 7,3 milijarde kuna novih kredita, pa je moćna fotelja predsjednika Uprave jedna od najpoželjnijih sinekura u Hrvatskoj.

Nove najave transformacije ili redefinicije HBOR-a i ideje o tome pomno prati i Europska komisija (EK). Ona smatra kako sve nacionalne promotivne banke, u našem slučaju HBOR, trebaju imati odgovarajući zakonski i regulatorni okvir te upravljačku strukturu kako bi izbjegle moguće negativne nuspojave svoga rada. – To su pogrešna preraspodjela ulaganja, očuvanje nečinkovitih tržišnih struktura zbog upletanja politike, istiskivanje alternativnih izvora financiranja u privatnom sektoru i gubitak državnih jamstava zbog preuzetih loših rizika – poručuju iz EK, no priznaju da ne postoji jedinstveni europski nadzorni okvir za nadzor nad razvojnim bankama.

HBOR pod nadzorom HNB-a? – Većinu razvojnih banaka s obilježjima sličnima HBOR-ovim, npr. mogućnošću izravnog kreditiranja, nadziru nacionalna bankovna supervizorska tijela. To je općeniti trend i u Uniji, pa se razvojne banke nastoje staviti pod nadzor nacionalnoga bankovnog supervizorskog tijela (npr. KfW u Njemačkoj, nap. a.) – zaključuju u Komisiji. No u Hrvatskoj Hrvatska narodna banka (HNB) ne nadzire HBOR-ov rad. Razvojna banka, kažu ondje neslužbeno, ima zakon prema kojemu radi. Zakon o HBOR-u jasno propisuje da reviziju HBOR-ovih financijskih izvještaja obavljaju ovlaštena revizorska društva, a odluku njihovu o izboru za pojedinu poslovnu godinu donosi Nadzorni odbor na prijedlog Uprave. U HBOR-u to godinama rade privatni revizori. Inače, u Nadzornom odboru te institucije sjedi čak šest ministara i tri saborska zastupnika, s time da je samo jedan iz oporbe. Predsjednik Hrvatske gospodarske komore član je Nadzornog odbora prema položaju. U takvim okolnostima nijedna institucija ne može biti cijepljena od političkog utjecaja.

Dok vladajući, a očito i oporba, traže snažniju i drugačiju ulogu HBOR-a, njegovi poslovni rezultati za 2015. pokazuju lijepe brojke. ‘Lani je kreditiranjem, osiguranjem izvoznih potraživanja i izdavanjem jamstava podupro 2589 projekata hrvatskih gospodarstvenika s ukupno 12,4 milijarde kuna, što je dvostuko više u odnosu na godinu prije. Odobreno je 7,8 milijardi kuna kredita, od kojih se 7,3 milijarde kuna odnose na novoodobrene kredite. To je ukupno 2285 kredita, što je 2,5 puta veći broj nego u 2014. i najveći je u HBOR-ovu dosadašnjem poslovanju’, stoji u priopćenju razvojne banke. A HBOR-ova je dobit lani bila 205 milijuna kuna. Rezultati za 2015. iznimno su zanimljivi kad se stave u korelaciju s novim plasmanima komercijalnih banaka. Prema HNB-ovim podacima, u 2015. bilo je gotovo sedam milijardi novoplasiranih kredita nefinancijskim društvima (riječ je o kunskim kreditima s valutnom klauzulom i bez nje te deviznim plasmanima, ali u spomenuti podatak nisu uključeni revolving-krediti, prekoračenja po računu te krediti po kreditnim karticama). S druge strane, 57 posto od ukupno 7,8 milijardi kuna lani je plasirao izravno HBOR, oko 300 milijuna išlo je preko leasing-kuća, što znači da je razvojna banka putem komercijalnih banaka plasirala oko tri milijarde kuna.

Najviše novca HŽ-u i HAC-u. Dovedu li se ta dva podatka u međusobni odnos (i da, u statistiku banaka ulaze i krediti koji su plasirani putem HBOR-a), ispada da je lani 43 posto svih kredita nefinancijskim društvima koje su sve banke plasirale, dakle gotovo pola, zapravo HBOR-ov novac. A taj će podatak dodatno potpirti Liderov izvor blizak HBOR-u koji tvrdi kako je većinu kreditnih plasmana HBOR prošle godine dodijelio javnim poduzećima HŽ-u i HAC-u. I to je glavni problem s kreditnim linijama koje su, zapravo, samo ispunjavale političke želje, kako tvrde kritičari te institucije – ali samo anonimno. Ako je to doista istina, jednostavnom matematikom koju mogu razumjeti i novinari dolazimo do zaključka da u Hrvatskoj gotovo nitko ne diže kredite, čak ni prema HBOR-ovim kamatnim stopama. A najmanje mali i srednji poduzetnici i izvoznici. Teško je utvrditi koliko je u tome istine jer HBOR-ovi podaci u tom dijelu nisu transparentni. To je još jedna od većih zamjerki svih političkih struktura, ovisno o tome jesu li i kada u oporbi.

Veći kreditni potencijal. Profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Drago Jakovčević kaže za Lider da HBOR u pravilu kreditira gospodarske razvojne projekte preko komercijalnih banaka koje naplaćuju jednokratnu naknadu. Dakle, HBOR nema izravnih plasmana, ali prave se iznimke. Za povrat kredita jamče komercijalne banke koje procjenjuju kreditnu sposobnost dužnika. One kao jamstvo uzimaju hipoteku dužnika, a HBOR ima i nathipoteku, što znači da ovrhe idu primarno u njegovu korist. Jakovčević predlaže da bi se izvori HBOR-ova financiranja, koji se dijelom osiguravaju iz proračuna, mogli dopuniti HNB-ovim emisijama uza simbolične kamatnjake s povratom na dugi rok, što bi povećalo HBOR-ov kreditni potencijal i potaknulo realizaciju investicijskog ciklusa, koji Hrvatskoj treba. Upravo od toga treba krenuti bilo kakva redefinicija. No za to bi, doista, trebalo zaboraviti političke interese i misliti na državu. Kad se već pozivaju na domoljublje, ovo je prilika da ga i pokažu.

Kod predsjednice i premijera ne nalazim ni natriha simpatija za zločine Pavelićeva režima. Ali na rubovima desnice postoje likovi koji pothranjuju Milanovićeve tvrdnje o filoustaškoj vlasti.

Još ni u jednoj hrvatskoj vladi nisam vidjela ozbiljan napor sustava da se kombinacijom obrazovanja, odgoja, informiranja, a u ekstremnim slučajevima i kaznenih mjera, prevenira koketiranje s ustaškim obilježjima.

Kad se govori o koncentracijskom logoru Jasenovcu kao mjestu zločina Pavelićeva ustaškog režima, ne postoji nikakvo – ‘ali’. Ili barem nikakvo ‘ali’ danas ne bi smjelo postojati u hrvatskome javnom prostoru. Osobito ne u javnome političkom govoru. Jednako tako nikakvo ‘ali’ ne bi smjelo postojati kad je riječ o osudi Pavelićeva režima kao sustava koji je imao ugrađen zločin u obliku rasnih zakona. Sve drugo može biti ‘a uz to’, onaj dodatni kontekst koji ni u kojem slučaju ne mijenja ni karakter Jasenovca ni karakter Pavelićeva režima.

‘A uz to’ možda su postojale dodatne, do danas nedovoljno istražene povijesne okolnosti prije i poslije Pavelićeva NDH koje pogoduju tomu da se kod nas danas, sedamdeset godina poslije, još s mnogo političke strasti i (pre)malo dokumenata raspravlja što je, zapravo, bio – logor Jasenovac. No baš nikakva nova spoznaja o položaju Hrvatske i Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i baš nikakva nova spoznaja o djelima komunističke represije poslije Drugoga svjetskog rata ne mogu biti alibi za negaciju holokausta, za istrebljenje gotovo devedeset posto židovske zajednice u NDH, za gotovo potpuno istrebljenje Roma, za masovno ubijanje Srba, za ubijanje bilo kojega protivnika režima bez suda u koncentracijskom logoru Jasenovcu.

No, kako stvari stoje dok pišem ovu kolumnu, u Hrvatskoj će se ove godine spomen na proboj logoraša iz Jasenovca komemorirati na tri odvojena skupa: na službenoj komemoraciji 22. travnja koju organizira hrvatska država pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, tjedan prije toga komemoraciju bi trebala održati Koordinacija židovskih općina, a dva dana poslije službene svoju komemoraciju najavljuje Savez anti-fašističkih boraca. Dolazak na te neslužbene komemoracije i izostanak sa službene najavljuju i lideri političke ljevice, bivši premijer i svježe potvrđeni šef SDP-a Zoran Milanović te bivši predsjednik Ivo Josipović. Za obojicu je aktualna hrvatska vlast filoustaška. Takva polarizacija na temi komemoriranja nespornog zločina sedamdesetak godina poslije poruka je koja traži odgovore na ozbiljna pitanja: Je li današnja Hrvatska uistinu filoustaška država kao što tvrde politički glasnogovornici ljevice Josipović i Milanović te mnogo lijevih aktivista?

Priznajem da u politici i izričaju predsjednice države i predsjednika Vlade ne nalazim ni natriha simpatija za zločine Pavelićeva režima. Ali na rubovima desnoga političkog spektra postoje likovi koji svojim izričajem pothranjuju Josipovićeve i Milanovićeve tvrdnje.

S druge strane, još ni u jednoj hrvatskoj vladi nisam vidjela ozbiljan napor sustava da se kombinacijom obrazovanja, odgoja, informiranja, a u ekstremnim slučajevima i kaznenih mjera, prevenira koketiranje s ustaškim obilježjima, ponašanje na stadionima… A ponajmanje vidim da se bilo koja dosadašnja vlast u Hrvatskoj, bila ona desna ili lijeva, potrudila djelima pokazati da uistinu suočava sa žrtvama. Tako je, primjerice, tek nedavno javno osviješteno da Hrvatska još nema spomenik žrtvama holokausta. A sustavno se prešućuje da nijedna dosadašnja vlada nije učinila gotovo ništa da vrati ili restituira Židovima i židovskim zajednicama imovinu koju im je otela najprije Pavelićeva NDH, a zatim Titova Jugoslavija. Naizgled paradoksno, ali u otporu zahtjevima za povrat i restituciju otete imovine osobito se isticala upravo Milanovićeva vlada.

A onda je usred žestokoga domaćeg političkog obračuna nad jasenovačkim žrtvama u Zagreb sletio Mr. Dean, Nicholas Dean, posebni izaslanik State Departmenta za pitanja holokausta. Malo je porazgovašao s predsjednicom RH, zatim s potpredsjednicima Vlade Karamarkom i Petrovom, a na kraju je otkrio HRT-u čarobnu formulu za ponašanje prema žrtvama holokausta i svim političko-povijesnim prijeporima: poštovanje žrtve i zapadnih vrijednosti, otvaranje razgovora o svemu što je predmet prije pora. A kao dokaz iskrenih namjera: povrat ili restitucija otete imovine. Do takve mudre formule uistinu nismo mogli doći vlastitom pameću, dobrom voljom i političkim konsenzusom? Očito ne. S obzirom na adresu s koje je došla ta formula, vjerujem da je još moguće imati jednu komemoraciju u Jasenovcu. Međutim, nimalo ne sumnjam da će čarobna formula biti dodatno plaćena. Jer strana pamet za liječenje domaće nepameti uvijek stoji više.