ZAPAMTIMO SLUČAJ

Različite presude za istovjetne predmete u kojima prosvjetni radnici tuže državu pokazale su da ni izbliza nismo ujednačili sudsku praksu. Za to je stanje ponajviše kriv Vrhovni sud.

O vih smo dana svjedoci još jedne pravosudne, pa slobodno možemo reći, anarhije. Županijski su sudovi donijeli suprotne presude vezano uz tužbe prosvjetnih radnika zbog toga što im je država jednostrano smanjila jubilarne nagrade u 2013. s 1800 na 500 kuna.

O tome je u ponedjeljak govorio predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec. Izjavio je da je ‘na djelu pravosudna diskriminacija dijela građana kojima je povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred sudovima, u vezi s tužbama za osnovice za jubilarne nagrade za 2013. godinu’. Riječ je o pet tisuća tužbi prosvjetnih radnika vrijednih više od devet milijuna kuna bez zateznih kamata.

To je bilo vrijeme vladavine Kukuriku koalicije, pa Mihalinec ima dojam kako su sudovi sa sjedištem u županijama u kojima je na vlasti Kukuriku koalicija donijeli presude protiv prosvjetnih radnika, a tamo gdje nisu radnici su dobili na sudu. Tako, primjerice, spominje da su ‘u Zagrebu radnici sporove uglavnom gubili, a u Splitu dobivali, pa su radnici diskriminirani prema mjestu rada’.

Nisam baš siguran da je to razlog donošenja presuda jer je u Zagrebu na vlasti Milan Bandić, a u Zagrebačkoj je županiji župan HSS-ovac Stjepan Kožić, pa bi prema toj logici radnici dobili na sudu u inat Kukuriku koaliciji. Na kraju krajeva, ne vjerujem da su ti predmeti takve težine da neki suci riskiraju profesionalni ugled zato što su ideološki bliski nekoj političkoj opciji. Možda bi se nekim slučajem moglo naći jednog ili dva suca, ali da su svi presude donijeli prema političkoj liniji, ne vjerujem. Drugi je tu problem i maknemo li spomenute insinuacije. Činjenica je da je u Hrvatskoj još uvijek na djelu pravosudna diskriminacija zbog neujednačenosti sudskih praksi. To nije prvi takav ‘masovni’ slučaj. Lani smo imali iste takve primjere kod presuda bankama i njihovim klijentima vezano uz ‘švicarce’ u kojima su sudovi negdje presudili da su klijenti oštećeni, a drugdje da su banke bile korektne.

A riječ je bila o identičnim predmetima, baš kao i kod prosvjetara. Osim njih možemo s vremena na vrijeme čuti i takve ‘nemasovne’ primjere u kojima su u dva identična predmeta različite presude.

Vratimo se presudama prosvjetara. Mihalinec veli kako su se obraćali Vrhovnom sudu sa zahtjevom da se ujednači sudska praksa, zatraživši i reviziju. No, kaže, Vrhovni sud to nije učinio jer, kako mu je obrazloženo, ‘VS ne bi trebao odlučivati o sporovima vrijednim manje od 10.000 kuna’. Mihalinec pak napominje da je riječ o ukupnoj višemilijunskoj vrijednosti, ali smatramo da to ipak nije glavni razlog da se u rješavanje problema uključi Vrhovni sud. Zadatak je Vrhovnog suda reagirati u takvim situacijama jer nije problem u vrijednosti predmeta, nego u vjerodostojnosti pravosuđa. Vrhovni sud ima temelj za takvo djelovanje u hrvatskom ustavu, a osim toga, iako u praksi to ne čini, nije mu zabranjeno umiješati se i u niskovrijedne predmete.

Na kraju krajeva, nije pritom samo pitanje diskriminacije građana zbog anarhije u pravosuđu, nego i zbog slike koju o sebi stvaramo u svijetu. Što će na to reći investitori koji možda sada vršljaju po našoj regiji tražeći zemlju u kojoj će uložiti svoj novac? Zato Vrhovni sud mora odmah reagirati na takvu pojavu.

Mihalinec spominje pet tisuća tužbi prosvjetnih radnika koji su članovi njegova Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. Vrijednost toga spora je, kaže, devet milijuna kuna. Osim njih državu je tužilo tri tisuće članova Sindikata hrvatskih učitelja, a tisuću ih je još u pripremi, što pak znači da bi ukupna vrijednost tih sporova, bez zateznih kamata, mogla biti veća od 16 milijuna kuna. Iako nemamo uvid u te predmete, prosvjetarima su ipak prekršena prava jer je država jednostrano prekršila potpisane kolektivne ugovore sa sindikatima. To nije prvi slučaj da je Milanovićeva vlada donosila takve odluke koje su kratkoročno za nju bile dobre, ali dugoročno loše za državu. Zato, ako na kraju ipak budemo kao porezni obveznici morali platiti i zatezne kamate, bilo bi dobro tužiti one koji su donijeli takve odluke a da ih nije bilo briga što će biti poslije.