Iirati tako da se smotaju u 2D ili 3D oblik koji bi, između ostalog, mogao dovoditi čestice lijeka točno u odgovarajući dio tijela. No donedavno problem je bio što DNK i RNK nisu pretjerano stabilni u tijelu i to zbog naših zaštitnih enzima, pa je postojao rizik da se struktura ‘DNK origamija’ raspadne prije dovršetka posla.
Nakon godina istraživanja rješenje je pronađeno u ksenonukleinskoj kiselini. KNK sadržava iste genske baze – adenin, timin, guanin, citozin i uracil – na koje se u kodiranju nasljednih informacija oslanjaju i DNK i RNK. A ono što je drugačije je šećer upotrijebljen da baze održi u nizu. KNK naime ima okosnicu izrađenu od umjetne molekule koja se ponaša poput DNK. No da bi do kraja kopirao ono što se događa u prirodi, građevni blok KNK mora biti u stanju sam sebe replicirati. Na tom djelu u igru ulaze enzimi koji obavljaju rezanje i lijepljenje koje se zbiva tijekom samoreplikacije. Tim iz Cambridgea prije par godina stoga je uspio kreirati i umjetni enzim koji reže i lijevi malene komade RNK, baš poput prirodnih enzima, a taj su enzim nazvali enzim KNK. Jedan od tih enzima KNK čak je u stanju pridružiti pramenove KNK, što je ključni korak u stvaranju života.
U nekim oblicima tih KNK, sintetske okosnice potiču genske baze parova da formiraju čak jače međusobne veze nego ih imaju u prirodnom DNK, pa bi stoga trebale biti otpornije na raspadanje u tijelu. Štoviše, KNK origamiji kemijski su vrlo robuni, a zato što se ne pojavljuju u prirodi tijelo ih ne razaznaje kao neprijatelje i ne pokreće enzime za njihovu razgradnju.
