Josipa Majić, ID Guardian

Bezbroj je pitanja vezanih i uza svemirsku tajnu Oortov oblak, kao i gdje se nalaze magnetni prijamnici golubova, šišmiša, kornjača i ostalih životinja koje se orijentiraju prema magnetskom polju.

Istraživanja poznatoga nepoznatog, najjednostavniji primjer je – istraživanje tamne materije i tamne energije. Znamo indirektno da ti fenomeni postoje, dali smo im i imena, ali još uvijek ne znamo što su. U biti, u znanosti novi iskoraci često dolaze zahvaljujući nepoznatim nepoznatostima – fenomenima koje otkrijemo a da ih unaprijed nismo ni očekivali, tj. znali predvidjeti da postoje. Uostalom, tako je otkriveno i postojanje tamne materije i tamne energije – kaže Vinković.

Kao primjer poznatoga nepoznatog ističe svakodnevne situacije gdje znate da postoji vjerojatnost da se dogodi neka očekivana vrsta problema. Između ostalog, to su rizici na koje se računa kad se upušta u neki projekt ili aktivnost. U znanosti se to tretira i kao pogreška, koju se ukalkulira u konačni rezultat jer je poznato da se ne može neku vrijednost izmjeriti ili izračunati savršeno precizno. Ističe da poznatoga nepoznatog ima svuda, a ne samo u znanosti. U svakodnevnom životu prisiljeni smo donositi niz odluka a da nemamo na raspolaganju sve potrebne informacije, pa stoga te odluke donosimo znajući da postoje nepoznanice. Nepoznanica je, primjerice, i to kako će drugi ljudi reagirati na neki naš potez, zbog čega se treba pripremiti za nekoliko mogućih scenarija.

Ali zašto, primjerice, znamo da postoji Oortov oblak, a nemamo više informacija o njemu?

– Oortov oblak je područje daleko od Sunca gdje ‘žive’ kometi. Toliko su daleko da je gravitacija Sunca iznimno mala, ali ipak dovoljna da ih drži gravitacijski vezanima uza Sunčev sustav. No dovoljne su male preturbacije iz susjedstva da se te komete izbacu iz njihovih putanja i tad se događaju dvije opcije – ili će se komet pomaknuti bliže Suncu ili će zauvijek izletjeti iz sustava.

Znamo da Oortov oblak postoji upravo stoga što vidimo putanje kometa koji dolaze iz tih dalekih pozicija. A budući da su kometi maleni objekti, smrznuti i neaktivni kad su tako daleko, nemoguće ih je direktno detektirati. Tek kad neki komet dođe bliže Suncu i postane aktivan, možemo ga detektirati teleskopima – objašnjava prof. dr. sc. Vinković.

Još nitko nije otkrio ni izvor gravitacijskih valova za koje odnedavno znamo da postoje, ali Vinković ističe da su oni vrlo vjerojatno rezultat kolizije dviju crnih rupa.

– Kad se pokrene još detektora gravitacijskih valova, usporedbom svih njihovih signala bit će moguće još preciznije odrediti odakle dolaze, pa ćemo istovremeno moći usmjeriti i teleskope u tom pravcu – kaže Vinković objašnjavajući i što su crne rupe, još jedna poznata nepoznatost.

Danas ih je poprilično uobičajeno detektirati zbog njihove okoline, koja zrači vrlo intenzivno. Kod gigantskih crnih rupa u središtu galaksija to zračenje bude toliko intenzivno da ga vidimo s ‘ruba’ svemira, odnosno s udaljenosti tako velikih da je signal putovao gotovo toliko koliko je star i svemir. Njihova okolina zrači zbog okolne materije (plin, zvijezde) koja upada u njih te pritom bude zagrijana na vrlo velike temperature i ubrzana na velike brzine.

Znanstvenici još traže odgovor i zašto se neke životinje poput kornjača, šišmiša, golubova… orijentiraju prema magnetskom polju, ali zasad nitko nije otkrio njihov magnetski prijamnik.

Prof. dr. sc. Vinković ističe da se u tom slučaju zna otprilike što se događa i koje su mogućnosti. Na staničnoj razini postoje nanočestice koje reagiraju na magnetsko polje, ali upravo zato što je to iznimno sitan mehanizam, a eksperimenti su dosta kompleksni, ne mogu na jednostavan način pokazati kako se proces detekcije odvija. Ali kako vrijeme prolazi tako se i saznanja o tome gomilaju.

– Znanost je uvijek otvorena mogućnosti da je neko saznanje pogrešno ili nepotpuno. Često se u javnosti ne shvaća razlika između ta dva pojma. Pogrešno znači da ste mislili kako je nečemu uzrok A, a ispad da je to B. No u znanosti najčešće je riječ o tome da nova saznanja bolje, opširnije i potpunije objašnjavaju neku pojavu. Često se, primjerice, kaže kako je Einsteinova teorija gravitacije pokazala da je Newton u krivu. To nije točno. Mi se i danas uglavnom koristimo Newtonovom teorijom gravitacije, ali postoje fizikalni uvjeti u kojima gubi na točnosti i potrebno je uključiti Einsteinove formule, primjerice, kod jake gravitacije ili visoke preciznosti – ističe prof. dr. sc. Vinković.

Zbog toga je važan razvoj tehnologije jer donosi sve sofisticiranije detektore i računalne mogućnosti koje pomažu u istraživanju i objašnjavanju poznatoga nepoznatog.