Sto dana prvo je prolazno vrijeme za ocjenu rada Vlade. No to je razdoblje potrošeno za kompletiranje ministarstava i usklađivanje između koaličkih partnera i nestranačkog premijera. Zato se prave mjere tek očekuju – između nadanja u suvisli ekonomski program i strepnje od nastavljanja ministarskog soliranja. Ako se Vlada prije ne raspade.
Premijer Tihomir Orešković u popularnosti je, prema istraživanjima javnoga mnijenja, gotovo nadmašio predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. No osim što politički učvršćuje svoju poziciju izvan njezinoga i dometa prvoga zdesna, Tomislava Karamarka, to se političko osamostaljivanje zasad slabo ogleda u ekonomskim postignućima. Ni siječansko potezanje za rukav vlasnika hrvatskoga duga u Kitzbühelu (isto sada radi i financministar Zdravko Marić u Washingtonu, na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke) nije pomoglo da posljednja od tri retninske agencije ne potvrdi status tri ranga ispod investicijskoga. ‘Riforme’ su nakon prvih stotinu dana još na stand by poziciji.
Nije, naravno, zanemarivo to što ministar Marić u Washingtonu okupira pozornost investicijskih bankara, investitora, dakle i imatelja hrvatskoga duga. Itekako su za interesirani čuti u kojem smjeru i na koji način Vlada planira voditi ekonomsku politiku. A nije im nezanimljiva ni informacija da je ovogodišnjim proračunom Vlada planirala zaduženje od milijardu eura u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu bi se dio potreba za financiranjem podmirio i na inozemnome tržištu. Sve dok kupci duga vjeruju da je zemlja podalje od ruba bankrota neće im biti problem refinancirati nas po trenutačno najvišim kamatama u Europi. Pitanje je do kada će ih brojke držati u tome uvjerenu.
Lider je pobrojao sve povučene poteze, donesene odluke, započete reforme. Poštenja radi, i one koje su tek u planu za ostatak godine. Unatoč tome što popis nije kratak, nijedan sugovornik nije našao previše riječi hvale za prvih stotinu dana vlada. Iako se neko vrijeme činilo da je Most ponton koji će naši prevesti do žudnih reformi, mostovci su pokazali da se virus ‘oteljizma’ širi brže nego što je itko mogao pretpostaviti. Pa što smo postigli? Do kuda smo stigli?
Ekonomist Žarko Primorac kaže da kompozicija i djelovanje Vlade u prošla tri mjeseca prično zabrinjava sve koji razumiju stanje stvari: – Gdje smo sada? Prisjetimo se izreke kineskoga mudraca Lao Cea, koji je rekao: ‘Ako ne promijenimo smjer, možemo stići upravo tamo gdje smo krenuli’ – slikovit je Primorac.
Analitičar Velimir Šonje kaže da u prvih stotinu dana nije bilo ni političkih preduvjeta za vidljive mjere: – Nakon nepodnošljivo dugoga uhođavanja Vladi tek sada slijedi pravi stotinu dana. U njima će zbog nužnosti predstavljanja ekonomskih politika Europskoj komisiji, zbog obveze podnošenja Nacionalnog programa reformi i Plana konvergencije, morati i hrvatskoj javnosti jasno predstaviti pravi plan rada. Nakon toga, u svibnju slijede preporuke Europskoga vijeća, a do kraja lipnja Vlada mora predstaviti smjernice za prvi pravi proračun za 2017. Zatim, najesen, kreće ozbiljna provedba. To je konačni vremenski okvir za ocjenu ekonomske politike Vlade – kategoričan je Šonje.
Konzultant Željko Perić nešto je blazi, jer zbog uigravanja još nismo vidjeli konkretne stvari. Zasad bi natprosječnim ocijenio ministre financija i zdravstva, koji ostavljaju dojam da suvereno vladaju svojim resorima. Premijeru bi također, zbog strpljivosti i odupiranja pritiscima, dao vrlo dobru ocjenu: – Vlada u cjelini još nije uigrana, pa bi ipak trebalo pričekati koji mjesec da se pokaže je li ovo bio samo razdoblje uigravanja ili će stvari otići u krivome smjeru – poručuje.
