Franjo Koletić, vlasnik Mirnovec pirotehnike

U početku su brendovi bili pod snažnim pritiskom, ali danas je, u moru obmana, plaćenog PR-a, plaćenih pohvala i blačenja, teško povjerovati da je svaka objava korisnika objektivna, odnosno istinita, i o tome itekako treba voditi računa – upozorava Anja Bauer Minkara.

Opasnost u slučaju negativnih komentara jest ako se njima kvalitetno i na vrijeme ne upravlja. Apsolutno najgore stvar koju možete učiniti jest šutjeti – naglašava Šola. Ako reagirate pravodobno, iskreno i transparentno, lako ćete umanjiti štetu zbog negativnog komentara. Ako vam korisnici daju jasnu povratnu informaciju, iskoristite to i ugradite njihove uvide u poboljšanje proizvoda ili usluge, dodaje. Tako skraćujete vrijeme za poboljšanje i unapređenje svog poslovanja. U prošlosti je tvrtkama za takvu povratnu informaciju trebalo mnogo vremena i istraživanja, a sad su informacije zahvaljujući društvenim mrežama dostupne u stvarnom vremenu. Tako postaju odličan kanal kojim možete dobivati dragocjene informacije od zajednice koja se okupila oko vašeg brenda.

U brendiranje određenih usluga i proizvoda danas su uključeni i mnogi ‘celebrityji’ koji ih reklamiraju na vlastitim društvenim kanalima zato što vjeruju u njih, ali većima ih, ruku na srce, ipak na tome jako dobro zarađuje. Procjenjuje se, naprimjer, kako svjetski poznata Kim Kardashian po jednom tvitu zarađuje i 10.000 dolara, a takvi astronomski honorari za 140 objavljenih znakova razumljivi su kad se uzme u obzir da ona ima više od 43 milijuna sljedbenika na Twitteru. ‘Influnceri’ s tako mnogo pratitelja na društvenim mrežama svakako mogu dati taj dodatni rast koji kampanja treba, što je osobito postalo očito u posljednje vrijeme kad se mnogo velikih brendova okrenulo zvijezdama ne samo u onlineu nego ih angažira za sve komunikacijske kanale, pa su tako gotovo potisnuli profesionalne modele.

Poznate osobe jamče doseg, ali sve se češće upotrebljavaju i ‘obični’ ljudi. Dakako, ni ti ljudi nisu baš sasvim obični jer se traži ozbiljniji broj obožavatelja prije nego će brend razmisli o suradnji s njima – otkriva Šola.

Brendu su zanimljivi po tome kako se njihove preporuke čine potpuno iskrenima dok su svi svjesni da se suradnja s poznatom osobom plaća.

Naime, samo stručnjaci u industriji znaju da to nisu slučajnosti, zbog čega je ta vrsta promidžbe pravi nativni sadržaj. Uz broj fanova iznimno je važan imidž osobe te njezine sklonosti koje moraju biti u skladu s filozofijom brenda jer dodatno učvršćuju povjerenje fanova, tj. primatelja poruke. Vjerodostojnost je ključ takve suradnje i temelj uspjeha.

No viralnost nije zajamčena svakom objavom o proizvodu, što opet ovisi o brendu koji se može predstaviti na različite načine, pogotovo kad govorimo o snimanju videa, ‘tutoriala’, fotografija i sličnoga, objašnjava Thomas Bauer.

Pojavom i upotrebom društvenih mreža brendovi su svakako na dobitku jer dopiru do krajnjih korisnika, ali i izravno od njih dobivaju povrat informacije u vrlo kratkom roku. Međutim, ako komunikacija nije na visokoj razini, i najmanja kritika može izazvati veliku i teško popravljivu krizu.

Prvi čovjek Mirnovec pirotehnike objašnjava zašto je ulazak na tržište zabavnih parkova logično širenje poslovanja i kako je u Srbiji brzo i jeftino dobio zemljište te poticaje za zapošljavanje od 80 do 100 ljudi.

Gardaland je star trideset godina i mnogo je veći od našega, zato ih ne bih uspoređivao. Naš park bit će zasnovan na istom načelu. Ljudi brkaju pojmove, zovu i pitaju otvaramo li vodeni park, koji je nešto sasvim drugo od našega parka. Ondje se ljudi skinu u kupače gaće i kupaju, ovo je druga priča. Imamo vodene vožnje na kojima vas voda poprska tu i tamo, no to je sasvim drukčiji koncept. Možda jednog dana odlučimo napraviti vodeni park zbog mora, ako to bude financijski opravdano. Dakle, Gardaland ne smatramo konkurencijom, borit ćemo se za svoje posjetitelje. Četveročlana obitelj udaljena od toga parka 500-600 kilometara ne može ga posjetiti i potrošiti manje od 600 ili 700 eura s putovanjem, možda i spavanjem, a u parku Mirnovec to će moći za 200-tinjak eura. Imamo svoju publiku, sigurno.

S pirotehnikom smo počeli u jednoj sobi, a završili na poduzeću s više od 300 maloprodaja, iznad 350 vatrometa na godinu i podružnicama u zemljama bivše Jugoslavije i Omanu. Vjerujem da nećemo stati na tome. Pitanje je jedino vremena, imam više od 50 godina pa je pitanje koliko ću još imati energije.

Rekao bih da smo dosegnuli vrhunac u pirotehnici, bar kad je riječ o našim krajevima, iako ‘pucamo’ po cijelom svijetu. Postali smo suvlasnici tvrtke iz Srbije koja proizvodi pirotehniku, u tome sudjeluje nas šest tvrtki. To će biti najveća tvrtka za proizvodnju vatrometnih kutija u Europi. Za to smo se odlučili zato što imamo sve više problema s Kinezima, s prijevozom, zbog terorizma itd. Danas za tisuću dolara možete dobiti kontejner iz Kine, a mi ga plaćamo oko 12 tisuća.

Pa i ne, Kinezi također proizvode solidnu robu, ali sad u Srbiji imamo jeftinijega radnika nego u Kini. Oni više ne rade ‘za šaku riže’, sad imaju plaće malo manje od hrvatskog prosjeka, od 400 do 500 dolara; u Srbiji radnik stoji između 200 i 300 dolara. Općenito je Kina poskupjela, roba je prije bila više nego upola jeftinija nego danas, a prijevoz opasne robe skočio je od tri do četiri puta. Kina je sve skuplja, to je smišljena politika tamošnjih političara. Otvorili su se jeftinom radnom snagom dovoljno da pohvataju tehnologiju i investitore i kad su postali gospodarska sila, više nisu tako jeftini. Tvrtke koje su ondje radile zato imaju sve manju dobit.

Imali smo, no dobit je postala premalena; ono što je njima mnogo, nama baš nije. Novac ondje vrijedi više. Primjerice, za jednu halu u Kini trebate 20 tisuća dolara, a ovdje, recimo, 200 tisuća; ali ako ste ondje zaradili 20 tisuća, to je mnogo, a ovdje taj iznos nije velik. Trgovački centri u Europi počeli su poticati europsku robu, čak i uvjetovati da je bude što više zato što Kinezi slabe europske ekonomije. Moram reći da smo u Srbiji imali izrazito dobre uvjete, dobili smo bivšu vojarnu gotovo besplatno…

Ovdje se nisam bavio takvim investicijama, zato ne mogu reći. Mirnovec sam dizao na drugi način, ali očito jesu konkurentniji. U Hrvatskoj imam središnje skladište pokraj kojega je DUU-DI-jeva zemlja za koju sam još 2012. poslao pismo namjere da je otkupim, no to još nisam riješio. U Srbiji smo je kupili ekspressno za vrlo malo novca i dobili 600 tisuća eura od države za zapošljavanje od 80 do 100 ljudi.

Ondje nisam većinski vlasnik, ali kinesko je tržište specifično. Primjerice, do prije nekoliko godina u nekim je pokrajinama bilo zabranjeno upotrebljavati pirotehniku. To je apsurdno: najveći su proizvođači pirotehnike, a zabranjena je upotreba nekih takvih stvari. Ipak, kod njih se pirotehnika drugačije upotrebljava, npr. na pogrebima, samo na velikim feštama ili otvorenju trgovina. To se tržište tek posljednjih pet godina donekle otvorilo toliko da se puca kao i u Europi.

Osnivamo poduzeća u drugim državama, pa ne znam točno. ‘Pucamo’ po cijelom svijetu, upravo se natječemo za proslavu Dana državnosti u Omanu. Kontejnerski, otprilike više od pola robe koju kupimo ide dalje.

Ne, ne mogu reći da jest, naprotiv. Kad nam je nešto trebalo, nismo se imali komu obratiti. Jedan od mojih partnera iz Slovačke koji sudjeluje u investiciji u Srbiji, koji mi je i prijatelj, do mene je došao zahvaljujući slovačkom veleposlaniku. Nazvao me i zatražio da ga primim. Susreli smo se i donio mi je tvrtkine kataloge, predstavio je. Tako sam počeo kontaktirati s tim čovjekom. Kad sam pak imao nekih problema u Makedoniji, jedanput me primio naš tadašnji veleposlanik Kramarić, ali ništa nije obavio. Imao sam i situaciju u kojoj sam naručio robu za Kosovo, no ondje su u međuvremenu zaključili da je dovoljno pirotehnike ušlo na tržište pa mi je roba ostala stajati. Da sam imao političku pomoć, možda bih ipak uspio dostaviti robu. Jedino sam dobio prenamjenu zemljišta na ime braniteljskog statusa, na tome sam uštedio deset tisuća eura. I s time sam zadovoljan.