Imamo svoju publiku, sigurno

Gardaland je star trideset godina i mnogo je veći od našega, zato ih ne bih uspoređivao. Naš park bit će zasnovan na istom načelu. Ljudi brkaju pojmove, zovu i pitaju otvaramo li vodeni park, koji je nešto sasvim drugo od našega parka. Ondje se ljudi skinu u kupaće gaće i kupaju, ovo je druga priča. Imamo vodene vožnje na kojima vas voda poprska tu i tamo, no to je sasvim drukčiji koncept. Možda jednog dana odlučimo napraviti vodeni park zbog mora, ako to bude financijski opravdano. Dakle, Gardaland ne smatramo konkurencijom, borit ćemo se za svoje posjetitelje. Četveročlana obitelj udaljena od toga parka 500-600 kilometara ne može ga posjetiti i potrošiti manje od 600 ili 700 eura s putovanjem, možda i spavanjem, a u parku Mirnovec to će moći za 200-tinjak eura. Imamo svoju publiku, sigurno.

Imate li u budućnosti sličnih planova, ideje za projekte izvan pirotehnike? S pirotehnikom smo počeli u jednoj sobi, a završili na poduzeću s više od 300 maloprodaja, iznad 350 vatrometa na godinu i podružnicama u zemljama bivše Jugoslavije i Omanu. Vjerujem da nećemo stati na tome. Pitanje je jedino vremena, imam više od 50 godina pa je pitanje koliko ću još imati energije.

Među prvih ste 20 u svijetu u pirotehnici. Je li to vrhunac ili imate još neke ambicije? Rekao bih da smo dosegnuli vrhunac u pirotehnici, bar kad je riječ o našim krajevima, iako ‘pucamo’ po cijelom svijetu. Postali smo suvlasnici tvrtke iz Srbije koja proizvodi pirotehniku, u tome sudjeluje nas šest tvrtki. To će biti najveća tvrtka za proizvodnju vatrometnih kutija u Europi. Za to smo se odlučili zato što imamo sve više problema s Kinezima, s prijevozom, zbog terorizma itd. Danas za tisuću dolara možete dobiti kontejner iz Kine, a mi ga plaćamo oko 12 tisuća.

Ali kvaliteta je slabija? Pa i ne, Kinezi također proizvode solidnu robu, ali sad u Srbiji imamo jeftinijega radnika nego u Kini. Oni više ne rade ‘za šaku riže’, sad imaju plaće malo manje od hrvatskog prosjeka, od 400 do 500 dolara; u Srbiji radnik stoji između 200 i 300 dolara. Općenito je Kina poskupjela, roba je prije bila više nego upola jeftinija nego danas, a prijevoz opasne robe skočio je od tri do četiri puta. Kina je sve skuplja, to je smišljena politika tamošnjih političara. Otvorili su se jeftinom radnom snagom dovoljno da pohvataju tehnologiju i investitore i kad su postali gospodarska sila, više nisu tako jeftini. Tvrtke koje su ondje radile zato imaju sve manju dobit.

Zapravo se povlačite iz Kine, imate ondje jednu tvornicu? Imali smo, no dobit je postala premalena; ono što je njima mnogo, nama baš nije. Novac ondje vrijedi više. Primjerice, za jednu halu u Kini trebate 20 tisuća dolara, a ovdje, recimo, 200 tisuća; ali ako ste ondje zaradili 20 tisuća, to je mnogo, a ovdje taj iznos nije velik. Trgovački centri u Europi počeli su poticati europsku robu, čak i uvjetovati da je bude što više zato što Kinezi slabe europske ekonomije. Moram reći da smo u Srbiji imali izrazito dobre uvjete, dobili smo bivšu vojarnu gotovo besplatno…

Koliko su, prema vašem iskustvu, u Srbiji konkurentniji od Hrvatske? Ovdje se nisam bavio takvim investicijama, zato ne mogu reći. Mirnovec sam dizao na drugi način, ali očito jesu konkurentniji. U Hrvatskoj imam središnje skladište pokraj kojega je DUU-DI-jeva zemlja za koju sam još 2012. poslao pismo namjere da je otkupim, no to još nisam riješio. U Srbiji smo je kupili ekspressno za vrlo malo novca i dobili 600 tisuća eura od države za zapošljavanje od 80 do 100 ljudi.

S obzirom na to da imate tu tvornicu u Kini, jeste li ikad ‘pucali’ na to tržište? Ondje nisam većinski vlasnik, ali kinesko je tržište specifično. Primjerice, do prije nekoliko godina u nekim je pokrajinama bilo zabranjeno upotrebljavati pirotehniku. To je apsurdno: najveći su proizvođači pirotehnike, a zabranjena je upotreba nekih takvih stvari. Ipak, kod njih se pirotehnika drugačije upotrebljava, npr. na pogrebima, samo na velikim feštama ili otvorenju trgovina. To se tržište tek posljednjih pet godina donekle otvorilo toliko da se puca kao i u Europi.

Koliku vam je udio izvoza u poslovanju? Osnivamo poduzeća u drugim državama, pa ne znam točno. ‘Pucamo’ po cijelom svijetu, upravo se natječemo za proslavu Dana državnosti u Omanu. Kontejnerski, otprilike više od pola robe koju kupimo ide dalje.

Je li vam država nekako pomogla pri izlasku na druga tržišta? Ne, ne mogu reći da jest, naprotiv. Kad nam je nešto trebalo, nismo se imali komu obratiti. Jedan od mojih partnera iz Slovačke koji sudjeluje u investiciji u Srbiji, koji mi je i prijatelj, do mene je došao zahvaljujući slovačkom veleposlaniku. Nazvao me i zatražio da ga primim. Susreli smo se i donio mi je tvrtkine kataloge, predstavio je. Tako sam počeo kontaktirati s tim čovjekom. Kad sam pak imao nekih problema u Makedoniji, jedanput me primio naš tadašnji veleposlanik Kramarić, ali ništa nije obavio. Imao sam i situaciju u kojoj sam naručio robu za Kosovo, no ondje su u međuvremenu zaključili da je dovoljno pirotehnike ušlo na tržište pa mi je roba ostala stajati. Da sam imao političku pomoć, možda bih ipak uspio dostaviti robu. Jedino sam dobio prenamjenu zemljišta na ime braniteljskog statusa, na tome sam uštedio deset tisuća eura. I s time sam zadovoljan.