ZmamitloSmijeh u trenu: Neprocjenjivo

U pokeru za Inu sudjeluju Mol, službena Hrvatska, ali s dva do tri igrača od kojih su neki solisti, arbitri u Ženevi i Washingtonu, Mađarska, Europska unija, Rusija i SAD. I svi blefiraju, pa je iz niza spinova teško prosijati stvarno stanje. Bez obzira na to, analizirali smo najzglednije opcije raspleta.

Najbolji igrači pokera nisu oni s najboljim kartama, već bleferi koji mogu prodati dobru priču unatoč lošoj ruci. Sličnu taktiku primjenjuju hrvatska vlada i Mol u arbitražnim sporovima o Inu u Ženevi i Washingtonu. Samo što je u ovoj igri nekoliko igrača. Iako se naizgled čini da su tek dva.

S jedne strane Vlada, koju predstavljaju premijer Tihomir Orešković i Mostov potpredsjednik Vlade Božo Petrov, uvjeravaju da u arbitraži stojimo dobro i da razloga za optimizam ima te da nakon jeseni, kada se očekuju rezultati arbitraže, treba krenuti u pregovore s Molom. S druge strane HDZ i dio njegovih ministara plaše da stojimo loše, da od arbitraže trebamo čim prije odustati i da se s Mađarima trebamo dogovoriti mimo međunarodnih sudova. S treće se pak strane iz izvora bliskih Molu može čuti da se njemu ne žuri jer su rezultati Mola, koji ga i jedini zanimaju, dobri te da se njegova strategija ne mijenja – i dalje želi postići dogovor s Vladom, ali dok ga ne postigne opcija prodaje Inih dionica i dalje je na stolu. Netko blefira s lošim kartama, to je jedino sigurno. Kao što je dobar dio stručne javnosti siguran da u ‘slučaju Ina-Mol’ ostaje status quo i čekanje da završi još jedna partija – arbitražni spor koji je Hrvatska pokrenula pred Komisijom UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi zbog upravljačkih prava i koruptivnih ugovora kao odgovor na Molovu tužbu pred Međunarodnim arbitražnim sudom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID) zbog nepreuzimanja plinskog biznisa. Tek nakon toga kreće novi krug borbe za ‘skrbništvo’ nad Inom.

Iako situacija u kojoj se čeka ne koristi nikome, optimizam je na hrvatskoj strani. Tako bar tvrde (ili spinaju) pametniji i upućeniji. Navodno za to možemo zahvaliti osobi koja nas je i dovela do ove faze – bivšem premijeru Ivi Sanaderu – koji kao nedavni svjedok na arbitražnom sudu ‘nije uspio objasniti neke stvari’. Završi li postupak u Ženevi u korist Hrvatske, kako vlasti i uvjerenje, potvrdit će se da je koruptivnim ugovorom iz 2009., a ne lošom poslovnom odlukom, nanesena šteta i da su prekršeni raniji partnerski ugovori između Hrvatske i Mola. Tada se u sljedećem koraku, pojašnjavaju pravni stručnjaci, preko redovnih domaćih sudova određuje visina odštete. Inače je u arbitražnom pravu pravilo da su arbitraže jednostupanske, odnosno da žalbe na njihovo rješenje nema. Moguće je tek pobijanje arbitražne odluke tužbom, ali to se u praksi gotovo nikada ne događa. Rezultat tog spora mogao bi utjecati i na ishod tužbe u Washingtonu koji, navodno, samo čeka rješenje iz Ženeve. Kao što bi i njegov negativan ishod za Hrvatsku mogao utjecati i na otežano vraćanje upravljačkih prava u Inu u budućnosti. Naravno, ako izgubimo arbitražni postupak u Washingtonu, Hrvatska treba nadoknaditi štetu Molu, koja se popela već, kako spominju neki Liderovi izvori, na milijardu eura.

No događaje nakon arbitraža i najzglednije scenarije teško je zasad s ikakvom empirijskom sigurnošću prognozirati. Dva najveća dioničara Ine – Mol sa svojih 49,08 posto dionica i Hrvatska s 44,84 posto dionica – tek će tada morati sjesti za stol i s otvorenim kartama razgovarati o budućnosti Ine, koja unatoč poboljšanim poslovnim pokazateljima koje Mol uporno naglašava, danas ima dvije zastarjele rafinerije, izgubljena tržišta, naftna polja na izdišaju, zaliha nafte gotovo i nema, bogata polja u Siriji pak u nekom su zrakoploznim prostoru zemlje kojom bjesni rat. Tvrtka koja je nekad imala regionalnu važnost, jači i veći know-how od Mola, danas je tek njezina sjena. Ili, kako neki vole reći, Molova podružnica jer dok je Mol rastao, Ina je padala. Samo je lani bez jednokratnih stavki smanjenja vrijednosti imovine ostvarila neto dobit od 20 milijuna dolara uz pad od 77 posto u odnosu na 2014., a Molov se operativni profit gotovo udvostručio te dosegnuo 886 milijuna dolara. Nakon godina opterećenih korupcijom, mitom, lošim odnosima i međusobnim optuživanjem svaki bi brak toliko breme teško podnio, tako da je teško očekivati da će se obje strane nakon svega u vezi sa strategijom i upravljanjem Inom olako složiti.

Pitanje je hoće li Vlada, koja se, barem njezin dio, kune u čuvanje strateških interesa Hrvatske, Inu tada prepustiti u potpunosti i pod novim uvjetima Mađarima ili će krenuti u povećanje hrvatskoga javnog duga u želji da se otkupe Inine dionice od Mola i država preuzme kontrolu nad kompanijom. Hrvatska bi javnost ovaj potonji scenarij s oduševljenjem dočekala iako dobar dio poznavatelja situacije vjeruje da je zasad nerealan.