Tržište je najmanje neefikasan ekonomski sustav. Ali ako je zdravlje svakom čovjeku/glasaču najvažnija stvar u životu, zar ga ne bi trebalo rješavati tako da svi zajedno budemo više solidarni?
Štreberski pristup koji su posljednjih godina, više-manje, primjenjivale hrvatske vlade svodi se na to da se više ne mogu dopustiti gubici u sustavu javnoga zdravstva. I da treba povećati participaciju pojedinačnih pacijenata, odnosno osiguranika. Dati zdravlje jače na tržište, a manje ga temeljiti na solidarnosti. Pa se povećava participacija, plaća prekomjerni dolazak u Hitnu, uvodi nadstandard…
Da budemo jasni. Općenito, povijest je pokazala kako je, za sada, tržišna ekonomija najmanje neefikasna. Globalizacija čini svoje. Svjetski centri političke i financijske moći diktiraju pravila. Liberalizirati, privatizirati… Realan čovjek prihvatit će realnost. Općenito. Ali uvijek mogu i moraju postojati iznimke. Pitao sam desetak prijatelja i kolega što je čovjeku i njegovoj obitelji najvažnije. Odgovor je uvijek isti: ‘Zdravlje!’ Pa ako je tako, zašto bar na razini intelektualnog promišljanja ne iskočiti iz košulje u koju smo se kolektivno svezali? Ako javnomu zdravstvenom sustavu, ovakvomu kakav jest, sa svim prednostima i nedostacima, nedostaje, recimo, dvije milijarde kuna na godinu, zašto, ako treba, ne osigurati ta sredstva povećanim porezima i doprinosima? Milijarde se troše na svakakve trivijalnosti, zašto ne dvije milijarde na najvažnije svakom čovjeku? Ili, što je političarima još važnije – svakom glasaču?
Uvjerem sam da bi i na referendumu prošao prijedlog da se ne povećava individualno plaćanje usluga u javnom zdravstvu. Uz istodoban popis područja gdje će se u godinu dana, ako treba i oštrim mjerama, uštedjeti. I novac preusmjeriti u zdravstvo. Istina je da, stjecajem okolnosti, Hrvatska ima razinu zdravstvene potrošnje, a dijelom i usluga, koje nisu u korelaciji s razinom BDP-a. Sirove brojke nalagale bi da se to uskladi. U krajnjoj liniji, da prosječni životni vijek bude kraći za nekoliko godina. Taj nerazmjernog godio se u pola stoljeća socijalizma. Ali na ovim prostorima i početkom stoljeća djelovao je jedan Andrija Štampar s idejama i realizacijom koncepta narodnog zdravlja. Uz malo pretjerivanja u usporedbi, kao što zapadna varijanta demokracije nije donijela sreću i rješenje u Libiji, tako ni prihvaćanje neoliberalnoga pristupa zdravstvu ne mora donijeti sreću i rješenje zemlji koja ima drugačije iskustvo javnoga zdravstva nego npr. Velika Britanija, SAD, Nigerija ili Meksiko.
