Pretpostavka koja je osnova toga rituala koji se izvodi periodično jest da je on sada riješen – i neće se ponovno dogoditi. Odbor za financijsku politiku u sklopu Bank of England, formiran prije pet godina kako bi se banke držalo opreznima i kako bi ispuhale kreditne balone prije nego što puknu, sada je osmislio test na stres za sedam najvećih britanskih davatelja kredita, osnovanih na pretpostavci tržišne krize u nastajanju. Vjerovali ili ne, svi su ga prošli.
Dakle, je li sve u redu? Manje naivni promatrači uočit će nekoliko upozorenja. Čak i britanska središnja banka postavlja plan kojim bi nametnula kolektivnu tampon-zonu, odnosno zaštitnu razinu rezervnoga kapitala od deset milijardi funti, samo kako bi bila ‘na sigurnoj strani’. Govoreći o ‘crnim danima’, to je premašen iznos da izdrži nešto gore osim laganog sumraka.
Istinski zabrinjava što su ti testovi utemeljeni na standardu MSFI-ja iz 2014. – vrijednosnom usklađivanju – i to nas vodi natrag u obračunavanje za umanjenje vrijednosti bankovnih kreditnih portfelja. Umjesto primjene robosnoga cjeloživotnog modela umanjenja vrijednosti kredita, utemeljenog na vlastitom mjerenju banke o vjerojatnosti gubitka (koji se ogleda u njezinoj naplati kamata na temelju rizika), banke i njihovi revizori obračunavaju gubitke po kreditima tek nakon što su se iskristalizirali u kreditima koji su već toliko loši da se ne mogu vratiti.
To je revizorska godišnja izlazna karta; sramotno je što im je potrebna.
