Ako u upravljanju Londonom bude upola vješt kao što je bio u prikupljanju glasova i probijanju kroz stranačke redove, bit će impresivan gradonačelnik. Problemi će testirati njegove sposobnosti. Potpuno podivljale cijene nekretnina i najma te preopterećeni i preskupi javni prijevoz na vrhu su popisa.
Simboliku je gotovo nemoguće izbjeći, posebice u trenutku tek minule migrantske krize i nedavnih terorističkih napada u ne predalekom Bruxellesu. Mediji diljem svijeta stoga su pozorno popratili nesvaki dašnji događaj, većinom pozdravljujući povijesni trenutak, iako vjerojatno ne predstavlja baš realno stanje stvari u međureligijskim odnosima, a ni međuklasnim, u Britaniji. Glavni grad je jedno, ostatak zemlje obično nešto drugo, ali Londončani si svakako mogu čestitati na svojoj otvorenosti drugačijem. Paradoksalno, momak skromnih početaka preuzima grad u kojem ima sve manje mjesta za ‘nebogate’ (doslovno sve koji nisu očito bogati), pa će ubuduće vjerojatno biti teže naći kandidata odraslog u gradskom stanu sa sedmero braće i sestara. Suprotnosti u kampanji nisu mogle biti očitije, s jedne strane nudila priča o ostvarenju imigrantskih snova i putu od trnja do zvijezda dostupnom svakome, a s druge je stajao maženi sinčić mili jardera koji je kampanju temeljio na uvijenom rasizmu. Valja samo u politici prvo može biti nedostižna prednost u odnosu na drugo, Khan je izvršno pretvorio sve svoje potencijalne minuse u velike plusove reklamirajući na sav glas svoju vjeru, rasu, podrijetlo, klasu, obitelj, uvjerenja… Nudio je širok paket za širok raspon glasača, što njegovom protivniku nije bilo dostupno, sin mili jardera i izdanak bogate dinastije može u očima glasača uglavnom biti samo to.
Utvrditi što točno Khan osim svoje hodajuće raznolikosti i progresivnosti nudi nešto je teže jer deklarativno ima za svakog ponešto u svojim razmišljanjima. Udvaranje poslovnoj zajednici bila je jedna od uočljivijih taktika tijekom kampanje, kao i činjenica da se distancirao od šef stranke Jeremyja Corbyna i njegove jake ljevičarske retorike (ovaj mu pak nije došao na zakletvu). Štoviše, kao zastupnik u parlamentu predstavljao je nježniju ljevicu kakvu je nudio na unutarstranačkim izborima poraženi Ed Miliband, ali zato je kasnije pomagao Corbynu u preuzimanju stranke u zamjenu za potporu u natjecanju za preuzimanje Londona. Sada kada je uspio, opet se otvoreno odmiče od Corbyna, pa mediji već pričaju o sukobu dvojice. Na svaki pokušaj dobivanja jasnog odgovora o pipkavim pitanjima, Khan migolji impresivnom vještinom, a jednako tako i prilagođava mišljenja. Malo je za treću pistu na Heathrowu (kontroverzna tema), malo nije, malo bi za Corbyna, malo za umjerenu struju, malo je lijevo, malo je za biznis, a jednaka logika primijenjena je i na pitanje vjere, Khan je ponosni musliman, ali istovremeno ga brinu burke i niqabi po ulici i podupire homoseksualne brakove, što je mnogim muslimanima nezamislivo. Jedina konstanta je, dakle, pragmatičnost, u tome mu se ne može prigovoriti nedostatak. Protivnički tabor je zato katastrofalno pogrešno procijenio situaciju pretpostavivši iz nekog razloga da je London pun islamofoba na čije bi se osjećaje trebalo igrati. Ishod je bio kontraproduktivan, sve jači napadi po vjerskoj liniji i insistiranje na Khanovoj povezanosti s ekstremnim elementima u muslimanskoj zajednici vodili su rastu njegove popularnosti.
