Robert Pauletić, zamjenik ministra turizma

Borbe u arenama privlače sve više ljubitelja i u Hrvatskoj, a borilačkim sportovima rekreativno su se počeli baviti mnogi, čak i oni od kojih se to ne bi očekivalo. ‘Makljaža’ ih spašava od stresa, uči samopouzdanju, prihvaćanju pobjeda i poraza.

Ni zamjenika ministra turizma Roberta Pauletića, poznatog enigmatičara, novinara, putopisca i najmlađeg pobjednika ‘Kviskoteke’, nije zaobilazio boks. Volio ga je gledati od malih nogu pa je ustajao noću ili u rano jutro kako bi s ocem gledao TV prijenose mečeva Muhammada Alija. Uvijek je navijao za briljantne tehničare poput Alija ili najdražeg mu boksača Roya Jonesa Juniora. Pauletić je bio predsjednik Hrvatskoga boksačkog saveza i splitskoga boksačkog kluba Pit Bull, a organizirao je i nacionalno seniorsko boksačko prvenstvo u Zadru.

Draž boksa leži u tome što tehnika i vještina uglavnom dominiraju nad sirovom snagom. Trenira ga rekreativno posljednjih petnaestak godina. Počeo je s prijateljem iz zagrebačke policije, instruktorom specijalaca Marijanom Jantolekom, a otkako se vratio u Split, njegove treninge vodi poznati splitski boksački trener Ante Matas. Voli boksačke spektakle, a povremeno posjeti i one kick-boks. U Bangkoku je, 2000., gledao najbolje svjetske borce tajlandskoga boksa. Nezaboravno! Također, u Buenos Airesu je, otprilike 2003., bio na boksačkim mečevima prema verziji WBA. Želio bi još pogledati japanski sumo i kubanski boks – nada se Pauletić. Koliko boks može biti opasan, uvjerio se kad je njegov prijatelj, poznati poslovni čovjek, sada direktor velikoga sportskog kluba, dobio težak krošće u bradu i onesvijestio se. Pri padu je još iščasio gležanj, nakon čega više nikad nije ušao u ring, sjeća se Pauletić čiji trener Matas vjeruje da je poželjno povremeno primiti udarac jer se nakon toga bolje pazi na gard. Otac šestoro djece za sada nije uspio nikog od njih zaluditi boksom iako se četverogodišnja kći i trogodišnji sin, smije se Pauletić, često znaju potući.

Na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu već dvije godine postoji boksački klub u kojem je danas sedmero tamošnjih profesora, profesorica i liječnika. Trenira ih prof. dr. sc. Vinko Belak koji se od tinejdžerskih godina bavi boksom. Smatra da kod nas vlada pogrešno mišljenje da intelektualcima sport nije jača strana. Primjerice, braća Vitalij i Vladimir Kličko, koji su bili prvaci svijeta u boksu, fakultetski su obrazovani ljudi; Vitalij je k tome doktor znanosti.

U SAD-u profesore i druge znanstvenike koji se bave sportom, posebno borilačkim, jako cijene kolege i studenti. Jedan od ključnih američkih autora teorije ljudskog potencijala, profesor George Leonard (1923. – 2010.), trenirao je aikido radi samopouzdanja i samoispunjenja. Meni je trening spas od računala i stresa. Boks je čista zabava, rekreacija i zadovoljstvo. Nekad sam bio natjecatelj u državnoj ligi, osvojio sam čak i prvo mjesto na prvenstvu u Zadru. Danas uživam uvježbavati kolege i prijatelje, kojima i spariram. Imamo veliku potporu dekana, prof. dr. sc. Lajoša Žagera, koji se i sâm bavio borilačkim sportom – objašnjava Belak i preporučuje boks svima koji se bave intelektualnim radom radi ravnopravne duha i tijela.

Borilačke spektakle profesori prate na televiziji i zatim ih zajedno analiziraju. Ozljeda do sada nije bilo jer na treningu paze, posebno zato što profesori boksači imaju od 95 do 112 kilograma i iznimno su snažni.

Belak ističe da je izv. prof. dr. sc. Jasna Prester posebno oduševljena boksom i da dobro sparira i najjačima. Naravno, ona njih smije tući, a oni se smiju samo braniti. Profesorica Prester tek se oko mjesec dana bavi boksom, koji joj služi za izbacivanje bijesa. Toga je postala svjesna tek kad je počela boksati.

Boks je odličan način za smanjenje stresa. Važni su oprez, samoobranu, koja je posebno pogodna za žene, te jačanje refleksa. Ne strahujem od ozljeda jer kao i ostali kolege imam zaštitu za svoj stupanj. Kada dođe vrijeme za borbu, nabavit ću profesionalnu zaštitnu kacigu. Profesor Belak odličan je trener i pazi da borba bude dozirana kako se ne bismo ozlijedili – ističe Prester.

Jedan od osnivača toga neformalnog boksačkog kluba na Fakultetu, uz doc. dr. sc. Davora Filipovića, izv. prof. dr. sc. Ilka Vrankića i prof. Belaka, jest i prof. dr. sc. Darko Tipurić. Prema Tipuriću mišljenju, boks nije samo borilačka vještina nego i način interaktivnoga strateškog djelovanja, svojevrsna igra u kojoj je cilj umijećem nadmudriti suparnika u ringu. Nije ni tučnjava ni iskazivanje gole snage, kako se to često poima u uvriježenim stereotipima.

Premda zahtijeva odličnu tjelesnu pripremu, boks je ponajprije umna djelatnost koja zahtijeva brzinu promišljanja i činjenja, sposobnost trenutačnoga djelovanja i dovoljnu smionost u ulasku u sraz s drugima. Meni je boks tehnika kojom već dvije godine unapređujem osobne potencijale u razumijevanju raznovrsnih dinamičkih strateških situacija. Zbog sličnosti tog sporta s osnovnim postulatima igara s nultom sumom posve je moguće boksu pristupiti s diskursom koji neće biti usko vezan samo uz učinke tjelesne – kaže Tipurić.

Za Gorana Đoreskoga, direktora Uprave Altus IT-a, nemoguće je nekomu tko ne trenira borilačke vještine objasniti što je to privlačno u njima: napor, katkad bol, znojni ljudi, zaparene dvorane, modrice… Borilačke vještine stil su života, objašnjava Đoreski koji osam godina trenira brazilski džiju-džicu.

Borilačke vještine opuštaju zbog fizičke aktivnosti i natjecanja, ali i uvelike su intelektualne. Mnogo njihovih taktika i filozofija primjenjivo je u životu. Pobjeda i poraz dio su svakodnevice. Protivnika treba poštovati, pogotovo ako vas je namučio. Džiju-džicu najviše mi je pomagao u smirenosti, a trenirao sam s odvjetnicima, logopedom, vojnim pilotom, veterinarom, inženjerima elektrotehnike… Borci nisu nasilnici. To su mahom dobričine, obiteljski ljudi, kolege na poslu, smiješni tipovi skloni humoru i autoironiji. Mirko Filipović znao je po hotelu u Japanu kucati nepoznatim ljudima na vrata i nakon što su ih otvore polijevati vodom. Onda se s njima smijao, fotografirao i častio ih. On je majstor neslane šale. Nikad nisam vidio svađu nakon borbe, ali nakon nogometa jesam – objašnjava Đoreski koji uz turnire džiju-džicu u Hrvatskoj pohodi natjecanja FFC-a, a bio je i na spektaklu UFC-a u Zagrebu. Priznaje da ljudima postaje zanimljiviji kad se pojaviti s modricama. Dosad mu je džiju-džicu ostavio trag na nožnje prstu, uništena mu je tetiva, pa ga mora bandažirati uz drugi prst.

Upravo je na UFC-u u Zagrebu kao službeni liječnik postao slavan izv. prof. dr. sc. Vinko Vidjak, predstojnik Kliničkoga zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju u Kliničkoj bolnici Merkur. Američki borilački mediji dizali su toga ljubitelja slobodne borbe u zvijezde kad je prekinuo borbu između Francisa Ngannoua i Curtisa Bladese, koji je ozlijedio desno oko.

Reagirao sam kao liječnik, poštujuci samo zdravlje borca. Inače, slobodna je borba spoj boksa, kick-boksa, džiju-džicu i hrvanja te zahtijeva više koordinacije i pruža više mogućnosti u nadmetanju od svakog od njih posebno. Budi ponajprije osjećaj da je riječ o muškom sportu i unatoč nerijetkim ozljedama borci su spremni poštovati ‘fair play’ u borbi. No lomio sam prste, ozlijedio prednji križni ligament koljena, imao puknuće mišića – rekao je Vidjak.

Na natjecanja ide s borcima i trenerom Zlatkom Klaricem, s kojim sudi izvan ringa, odnosno kaveza. Još ima liječnika koji se bave borilačkim sportovima, poput karatista doc. dr. sc. Marija Zovaka, predstojnika Klinike za kirurgiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre milosrdnice.

Obožavatelj tajlandskoga boksa Tomislav Matić, voditelj Grupe za upravljanje i nadzor nad sustavima naplate cestarine u HAC ONC-u, diplomirani inženjer prometa i inženjer strojarstva, od djetinjstva voli borilačke sportove. Vjeruje da mogu pomoći djeci da izgrade samopouzdanje, samopoštovanje, disciplinu, poštovanje drugih, a odraslima su put do zdravlja i opuštanja. Obje su mu kćeri trenirale borilačke sportove; starija karate, a mlađa karate i capoeiru.

Tajlandski boks voli jer je jednostavan, učinkovit, iskren i dinamičan. Budući da zahtijeva dobru fizičku spremu, do sada je imao samo sitne ozljede poput hematoma na nogama, natučenih nožnih prstiju ili šaka te malo modrica.

Bio sam na svim borilačkim spektaklima u Zagrebu. Na TV-u svakodnevno, na supruginu žalost, detaljno pratim Fight Chanel. Mnogo je popularnosti tog sporta u nas pridonio Cro Cop, ali ne možemo zaboraviti ni Cikatića, Parlova i sada Hrgovića te hrvatskog Amerikanca Miočića koji se ove subote bori za najprestižniji pojas prvaka teške kategorije UFC-a. Inače, ne slažem se da intelektualcima sport nije jača strana. U mojem klubu 90 je posto članova fakultetski obrazovano ili ide na fakultet. Naš najbolji kick-boksač Mladen Brestovac diplomirani je ekonomist – naglašava Matić.

Kao zaljubljenik u tajlandski i kick-boks Ivan Kulić za diplomski je rad na zagrebačkome Filozofskom fakultetu na studijima sociologije te etnologije i kulturne antropologije odabrao temu ‘Socijalni i antropološki razlozi za natjecateljsko bavljenje udaračkim borilačkim sportovima’; njegov je rad pohvaljen. Istraživanje je proveo na uzorku od 25 ispitanika sastavljenom od boraca i borkinja, bivših boraca te trenera.

Objašnjava da u ringu borac ima priliku raditi nešto nesvakidašnje: ostvariti osjećaj kontrole i suočiti se s vlastitim strahovima. U životu pojedinac ne može udarati ljude, iskaliti se zbog ljutnje na neke pojave, a borilačkim sportovima razvijaju se i samopouzdanje te pozitivna fizička i mentalna slika o sebi.

Neupućenima bi, doista, moglo biti neobično u takvim sportovima vidjeti pravnik, inženjer, ekonomiste ili liječnike, posebno zbog predrasuda, koja i nije uvijek neopravdana, da se njima bave neobrazovani, kriminalci ili sociopati. Ti sportovi, naime, stvaraju auru moći poštovanja. Ne bi bilo nemoguće pretpostaviti da upravo to privlači ne samo visokoobrazovane nego i one iz poznatijih i isplativijih sportova. Nije rijetko vidjeti nogometaše, košarkaše ili vaterpoliste da se bave udaračkim disciplinama – ustvrdjuje Kulić. Borilački su sportovi rizični, zahtjevni mentalno i fizički. Da nije tako, svi bi se bavili njima pa bi izgubili imidž. Kulićevi ispitanici, zamoljeni da zamisle da se ne bave takvim sportom, odgovorili su da bi ih ljudi, kad je riječ o moći, poštovanju i strahopoštovanju, drugačije doživljavali. Iako rekreativci nisu bili dio istraživanja, Kulić zaključuje da je barem dio njih svjestan toga dojma te da se upravo zato bavi borilačkim vještinama.