Bankarske rezervacije

U medijskim tekstovima u kojima se govori o povećanju rezerviranja za loše kredite gotovo se uvijek pojavljuje i napomena ‘što smanjuje dobit banaka’. To bi imalo smisla ako mislimo da se neki novac doista stavlja ‘na stranu’. No ‘rezerviranje’ ne znači ništa drugo nego ‘pisanje rashoda’, pa je jasno da će ono smanjiti dobit, a da će je uklanjanje tih rashoda (oslobađanje rezervacija) povećati.

U medijima se često, u kontekstu banaka, odnosno, preciznije, ‘loših’ bankovnih kredita (onih koji se ne otplaćuju uredno), pojavljuje pojam ‘rezervacije’. Tako posljednjih godina svjedočimo naslovima poput ‘HNB dramatično diže rezervacije za loše kredite’, ‘HNB promijenio pravila izdvajanja rezervacija’, ‘Banke ne daju kredite zbog prevelikih rezervacija’, ‘Banke u gubitku zbog rezervacija za loše kredite’…

U nestručnoj javnosti – a pod time ovdje vrlo široko podrazumijevamo sve koji se ne bave računovodstvom, rizicima ili povezanim poslovima u bankama – taj se pojam često upotrebljava, a vjerojatno još češće pogrešno čita. Problem je, naime, u tome što je značenje u kojem se pojam ‘rezervacija’ rabi u bankarstvu itekako različit te gotovo nema dodirnih točaka sa značenjem u kojem se upotrebljava u svakodnevnom govoru.

Izvan bankarstva ‘rezervacije’ se pojavljuju u kontekstu rezervacije aviokarata, hotelskih soba, stolova u restoranu, kinoulaznica. Pri tome znamo da je, ako smo, primjerice, rezervirali aviokartu, ta karta stavljena na stranu te je nedostupna drugomu za kupnju ili bilo kakvu upotrebu. Stoga, kad pročitamo da je neka banka ‘za loše kredite rezervirala 100 milijuna kuna’, logično je da zaključimo da je stotinjak milijuna kuna stavljen ‘na stranu’ i da čekaju da budu upotrijebljene kao nadomjestak ako se loši krediti doista ne vrate. Isto tako, ako se ‘rezervacije oslobode’, logičnim nam se čini da neki novac u iznosu te rezervacije, koji je negdje ‘stajao’, bio imobiliziran, sada postaje dostupan za upotrebu – recimo za plasiranje u nove kredite. U stvarnosti, u kontekstu bankarskih rezervacija za loše kredite, ništa se takvo ne događa. Ako neka banka za loše kredite rezervira, primjerice, 100 milijuna kuna, to u praksi znači da će ta banka trenutačno upisati 100 milijuna kuna rashoda. U okviru računovodstvene zabilježbe istoga događaja smanjit će vrijednost danih kredita za tih 100 milijuna kuna i tako umanjiti svoju imovinu za navedeni iznos. Dani krediti bankama jesu imovina – novac koji dobije od štedišta može držati na računu (primjerice u HNB-u), za njega kupiti zgradu ili ga plasirati u kredit. Pa su tako bankama i gotovina, i zgrade, i krediti (dani krediti) – oblici imovine.

Rezervacija, dakle, podrazumijeva da banka u svoje poslovne knjige zavede stanje kao da se kredit prema kojem se rezervira neće naplatiti, kao da je taj dani novac izgubljen. Slično kako bi si ljudi kojima se uništi neka druga imovina (primjerice dom u poplavi ili auto kojim je napravljena ‘to-talka’) morali priznati da su upravo izgubili tu vrijednost (rashod) i da ukupno sad imaju toliko manje imovine. Malo rjeđe od pojma rezervacije za loše kredite u javnosti se može sresti pojam ‘ispravak vrijednosti’. Taj pojam nema nikakvo dodatno ili posebno značenje, istoznačnica je rezervacijama za loše kredite. Budući da banka u ‘rezerviranju za loš kredit’ zapravo umanjuje knjigovodstvenu vrijednost toga kredita, rječnički gleđano, pojam ‘ispravak vrijednosti’ čak i bolje opisuje navedeni poslovni događaj.

U kontekstu takvog značenja rezervacija imaju smisla i postoci koji se spominju u vezi s njima. Nisu svi loši krediti jednako loši. Ako se kredit prestane uredno otplaćivati, ali vjerojatnost da neće biti vraćen još nije vrlo velika, logično je da banka u svojim knjigama vrijednost toga kredita ne umanjiti previše, recimo za 20 ili 30 posto. Ako je situacija ozbiljnija, nje-gova vrijednost može se umanjiti za 50 posto. Kad postane izgledno da se kredit neće vratiti, valja si to priznati – mora mu umanjiti vrijednost, odnosno ‘rezervirati’ 100 posto vrijednosti kredita. Zbog upotrebe toga, zaista pomalo nespretnoga, termina ‘rezervacija’ rečenice koje se slažu u tom kontekstu također mogu zvučati nelogično. Recimo, kad središnja banka zbog opće situacije na kreditnom tržištu (ili na tržištu pretežitih kolateral – nekretnina) zaključi da bi trebalo promijeniti politiku te dodatno umanjiti računovodstenske vrijednosti problema-tičnih kredita, nećemo govoriti da se nešto umanjuje (iako se zapravo umanjuje), nego da se nešto povećava – povećavaju se rezervacije.

Rezimirajmo: u banci nema nikakvih drugih posljedica ‘rezerviranja za loše kredite’ osim umanjenja vrijednosti tih kredita i priznavanja rashoda u iznosu umanjenja. Nikakav se novac ne stavlja ‘na stranu’ i ne ‘imobilizira’. Posljedično, ako se rezervacije ‘oslobode’ jer je kredit postao dobar (dužnik ga je počeo ponovno uredno otplaćivati) ili jer je središnja banka ola-bavila politiku, banka će ponovno revalorizirati kredit, povećati nje-govu računovodstvenu vrijednost, ubilježiti si prihod za to povećanje. I to je to. Isključivo računovodstveni učinci, bez ikakva stvarnog oslobađanja sredstava i otvaranja mogućnosti da se neki novac ‘od-blokira’ i stavi u upotrebu. U medijskim tekstovima u kojima se govori o povećanju rezerviranja za loše kredite gotovo se uvijek pojavljuje i napomena ‘što sma-njuje dobit banaka’. Takvu napomenu ima smisla pisati ako mislimo da rezerviranje znači stavljanje novca nekamo ‘na stranu’. Jer na prvu (a ni na drugu…) uopće nije jasno zašto bi banci to što je neki novac izdvojila prouzročilo gubitke. S druge strane, ako razumijemo da ‘rezerviranje’ ne znači ništa drugo nego ‘pisanje rashoda’, napomena je prilično nepotrebna, jasno je da će pisanje rashoda smanjiti dobit, a da će je uklanjanje tih rashoda (oslobađanje rezervacija) povećati. Možda je još vrijedno napomenuti da u bankarstvu osim ‘rezervacija za loše kredite’ postoje termini ‘opće rezervacije’, ‘kapitalne rezerve’ te ‘obvezna pričuva’, od kojih svaki ima potpuno različito značenje, zbog čega je važno ne miješati ih.