Nijedna opcija nije izdrživa sve dok u autobusima koji voze za strana odredišta umjesto radišnih ljudi ne budu sjedili političari. Dok ne odu nepovratno u nepoznato, nema sreće za Hrvate, sve je češće rezignirano stajalište.
Bolje živjeti stotinu godina kao milijunaš nego sedam dana u bijedi, zaključio je mudri legendarni Grunf, a taj alanfordovski zaključak u praksi mjesecima odlično testira prvi Vladin potpredsjednik Božo Petrov. Svako malo produljuje rokove u kojima bi ipak dao priliku suradnji i tako-zvanim reformama. Posljednja prilika traje ovoliko: ‘Ako u iduća tri mjeseca ne ispunimo obećano, vrijeme je da netko drugi bude vlast.’ Sljubljenost s novom foteljom ‘enfant terrible’ Stipe Petrina slikovito je opisao seksom bez pristanka: ‘Možda je bolno, ali’ tako ste htjeli. Vezanje uza stranku koja je pljačkama, korupcijom obešćastila i demoralizirala narod ne može se opravdati boljim izborom zbog istog svjetonazora.
A što s realnim sektorom? Nema sumnje da vrckava, medijski eksponirana dijagnoza zvuči zabavno, no što od te silne zabave za narod ima realni sektor? Sjeća li tko još reformi? Osim što je izglašan ne baš reformski proračun i što su, u sjeni afere bračnoga para Karamarko, tiho, bez otpora, s popisa strateških tvrtki skinute one za prodaju (isključivo u svrhu jednokratnoga krpanja minusa), pomaka nema. Bogtepitaj kada će ga i biti jer zbijanja iz realnoga života potpuno skreću u moćvaru afera i nacionalnoga busanja o prsa junačka. Trenutačno nije moguće procijeniti grande finale igrokaza, no još je teže pitanje kako bi koji potencijalni finale mogao utjecati na preostali gospodarski život čije srce još pomalo kuca.
U kaosu svakodnevnih preokreta malotko od priupitanih ima snage razgovarati. Jedan nam je poduzetnik poručio kako ovoga puta nema volje odgovoriti.
