Stranci su u Hrvatskoj počeli investirati i u proizvodne sektore

Gdje je Hrvatska kad je riječ o privlačenju investicija u odnosu na okružje, kojim se sredstvima pritom koristi i što nudi, koje zapreke još stoje, odakle i kakve investicije dolaze, samo su neke teme o kojima smo razgovarali s Damirom Novinićem, ravnateljem Agencije za investicije i konkurentnost (AIK), koji nema nimalo lak zadatak – promicati Hrvatsku kao poželjno investicijsko odredište. Dotaknuli smo se i njegove, ali i AIK-ove budućnosti.

• Opći je dojam da investitora nema. Međutim, brojke posljednjih godina pokazuju rast ukupnih ulaganja, ali uza strmoglav prošlogodišnji pad izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku. Kakva je, zapravo, trenutačna hrvatska investicijska slika? – Imamo mnogo stranih direktnih ulaganja, a samo jedno od njih, BAT-ovo ulaganje u TDR, vrijedilo je više od pola milijarde eura. Dakle, samo jedno takvo veliko ulaganje, a statistika direktnih stranih ulaganja za cijelu 2015. iznosi 128 milijuna eura. Znamo kako je do toga došlo: pozitivan učinak direktnih stranih investicija pojeo je ‘slučaj franak’, stoga pad izravnih ulaganja za gotovo 90 posto nije realna brojka. Posljednje dvije godine ukupne investicije u Hrvatskoj rastu. Izravna strana ulaganja mala su, ali važna komponenta u ukupnim investicijama jer je uglavnom riječ o ulaganjima jakih međunarodnih tvrtki. No valja istaknuti da je ukupan rast investicija dvoznamenkast i da su ukupne investicije u Hrvatsku lani rasle za 15-ak posto. Dodajmo još tome da to nisu ulaganja u infrastrukturu, nego je rast potaknut privatnim investicijama. To se vidi i u rastu zapošljavanja i izvozu.

• Izborna je godina sigurno dala svoj danak… – Prošle se godine dogodio zastoj. Manje se investicije jednostavno realiziraju, no veliki investitori zastanu i osluškuju trendove u politici. Nakon formiranja nove vlade interes investitora ponovno je porastao. U Agenciji svjedočimo da on i dalje raste te da ima sve više projekata. Sada pratimo 150 aktivnih projekata, vrijednih oko sedam milijardi eura, koji će nakon što se provedu otvoriti više od 17.500 novih radnih mjesta. Osim tih aktivnih projekata više njih koje također aktivno pratimo još je u početnoj fazi.

• O kojim je projektima riječ i u kojim sektorima? – Najviše je projekata u našem portfelju u turizmu, i to gotovo 40 posto. Riječ je o projektima jakih turističkih kuća kao što su Maistra, Valamar, Karisma, lošinjska Jadranka, koje svake godine imaju novi investicijski projekt; tu je zatim Doğuş grupa koja je lani otvorila novi hotel u Šibeniku, a sada najavljuje obnovu zadarske tvornice likera Maraske i pretvaranje u luksuzni hotel. Ove se godine pojavljuje i novi igrač s kojim radimo već tri godine. Riječ je o investicijskom fondu Arquam Capital iz Dubaija koji je najavio da će ove godine početi graditi resort s pet zvjezdica na otoku Hvaru pod brendom Four Seasons. Mnogo je projekata i u farmaciji i proizvodnji. Dakle, investicija ima i dolaze iz proizvodnih sektora kao što su auto-motoindustrija, drvna, prehrambena i farmaceutska industrija, koji prije nisu bili toliko važni u statistici izravnih stranih ulaganja.

• Koji? – Ponajprije mislimo na nedovoljno ulaganja u marketing. Ima svijesti o tome što treba napraviti, ali nema novca. Uvjereni sam da bi Vlada, tj. Ministarstvo gospodarstva, trebalo voditi sustavnu kampanju prema ciljanim skupinama i tvrtkama. Naime, kad idemo po terenu, vidimo da i dalje ima tvrtki koje ne znaju da postoji nešto što bi olakšalo odluku o investiranju, kao što je Zakon o poticanju ulaganja. U svakom poslu valja unapređivati proizvod. Naš je proizvod investicijsko okružje i radimo na unapređivanju investicijske klime, o čemu svjedoči i ljestvica Doing Business. Hrvatska je na toj ljestvici lakoće poslovanja posljednje dvije godine skočila za 49 mjesta. Imamo sve više investitora koji kažu da su dobili građevinsku dozvolu za nekoliko dana i napravili tvornicu za šest mjeseci te počeli izvoziti. Haix obuća ima takva dobra iskustva, Atlantic, Press Glass ili, primjerice, Wollsdorf. Sve je više takvih primjera koje treba dobro predstaviti. Naš je biznis relativno jednostavan kad je riječ o ciljanju. To su velike tvrtke s više od 250 zaposlenih u zemljama iz kojih tradicionalno dolazi najviše investicija, dakle iz Austrije, Njemačke, Italije, u posljednje vrijeme i Poljske, Francuske, Engleske. Komunikacijski kanali prema njima jasno su definirani: poslovni časopisi, velike investicijske konferencije i možda neki elektronički mediji. Nažalost, nemamo financija ni za jedan od tih distribucijskih kanala jer je naš godišnji proračun od nekoliko desetaka tisuća eura jednostavno premalen.

Zato naše konkurentice Makedonija, Srbija, Poljska, Češka ulažu u svoju promidžbu sto puta više. Zašto se u tome ne ugledamo na susjede? Gdje zapinje? – Zaista ne znam, to je politička odluka. Mi kao agencija nemamo mišiće, tj. utjecaja na to. Primjerice, Makedonija ima proračun od oko četiri milijuna eura za oglašavanje, poznata irska agencija IDA koja je napravila priču o ‘keltskome tigru’ proračun od 140 milijuna eura, a za promidžbene aktivnosti devet milijuna eura. Ako naša konkurencija to radi, a mi ne, onda je jasno da nešto ne radimo dobro.

Kakva bi trebala biti naša reklama, investicijski paket? Zašto ‘Invest in Croatia’? – Za svaku je industriju to različito. Ne možemo generalizirati jer bi to bilo neobzirno. Ali, recimo da možemo reći zašto Hrvatska kad je riječ o proizvodnoj investiciji. Investitor će s jednakim rizikom, s jednakom produktivnošću rada proći 40-ak posto jeftinije nego 500 kilometara zapadnije. Početni troškovi investicije najniži su u EU. Kad je riječ o kupnji zemljišta i gradnji, dobro smo cjenovno pozicionirani. Cijena električne energije jedna je od najnižih u EU. Cijena radne snage, ako se uspoređujemo sa sjevernim susjedima i gledamo produktivnost u privatnom sektoru, također je vrlo povoljna. To su sve činitelji koje tvrtke uzimaju u obzir kad odlučuju o investiranju.

Koje nas tvrtke više gledaju, one s Istoka ili sa Zapada? – Oni koji nas dobro poznaju, investiraju u Hrvatsku; to su Austrijanci, Talijani, Nijemci. Oni koji nisu ni čuli za nas, što je opet problem nedovoljnog marketinga, ne dolaze. Najviše je investitora s ovih prostora, što je i logično.

Gdje su sve prilike za njih? – Turizam je sâm po sebi jasan i već je postao brend. Tvrtke relativno dobro poznaju prilike na tom tržištu i provodi se mnogo projekata. Podsjetio bih da je prošle godine otvoreno 26 novih i/ili obnovljenih hotela. U drugim segmentima manje smo prepoznati. S industrijskom strategijom koja je napravila dobru analizu i otkrila potencijale za rast te prati sektore u kojima imamo što ponuditi investitorima jasno znamo što predstavljamo. Prilike su u farmaceutskoj industriji, autoindustriji, drvnoj, elektronički i proizvodnji strojeva, logistici; u tome ima i interesa i projekata. Kao nova podnosi pojavila se obrada kože iako je velik dio povezan s autoindustrijom. Tu su Haix, Wollsdorf, Boxmark koji iz godine u godinu idu u nova ulaganja. Oko šest tisuća ljudi zaposleno je u posljednjih nekoliko godina. Naime, velik dio tekstilne industrije koji je, nažalost, propao ostavio je iza sebe kvalitetnu i cjenovno povoljnu radnu snagu. I podatak da Haix seli proizvodnju iz Vijetnama u Hrvatsku također mnogo govori.

Govori da investitorima nije toliko važna niša u kojoj smo dobri koliko uvjeti koje nudi država. – Istina. Investitore koji dolaze ovamo ne zanima jesmo li trenutačno jaki u nekom sektoru. Zanima ih imamo li sve sastojke i njihove cijene. U Hrvatskoj postoji 300-tinjak poslovnih zona od kojih je 100-tinjak infrastrukturno opremljenih. U njima se može kupiti zemljište već od jednog eura, gotovo su sve u blizini autocesta… Sljedeći je faktor onaj ljudski. Imamo vrlo kvalitetnu radnu snagu, to kažu sami investitori. Treba razbiti mit da smo skupi. Njemačka ima skuplju radnu snagu, a ima mnogo više investicija. Uvijek se gleda više činitelja: kvaliteta, dostupnost i trošak. Netko je u okružju možda 20 posto jeftiniji, a mi 30 posto produktivniji, pa će investitor izabrati nas. Sve to zajedno ide u ‘cost benefit’ analizu.

No i dalje nemamo sve sastojke. Žalbe ostaju iste: lokalna samouprava, pravna nesigurnost, birokratiziranost… – U lokalnim zajednicama ima mnogo poboljšanja. Naravno, negdje više, negdje manje. Ima lokalnih zajednica u kojima odgovorne osobe razumiju što investitor želi, koje su pogodnosti za lokalnu zajednicu i u tome vide obostranu korist. Zapravo za investiranje najviše dolaze do izražaja kod turističkih i specifičnih projekata u kojima investitor planira veće zahvate u prostoru, a lokalna se zajednica s time ne slaže pa se sve usporava. Pravna nesigurnost i dalje je velik problem, a tu je još jedan apsurd: i dalje imamo velik broj nezaposlenih i istodobno nedostatak kadrova koje tvrtke trebaju. Pravosuđe, spajanje realnog i obrazovnog sektora te jači marketing – kad bi se to troje posložilo, uvjereno sam da bi naše brojke bile mnogo bolje.

• Rijetkost po kojoj smo jedni od konkurentnijih u EU jesu poticaji koje dajemo, zbog čega je i došla većina investitora. Ispada da moramo platiti nekomu da ulaže u Hrvatsku. – Nikad se ne bi trebalo previše oslanjati na poticaje. Oni su samo jedan od sredstava za privlačenje investicija koje primjenjuje svaka država. No godinama su se stvari dogadale mimo nas. Kad se autoindustrija selila iz zapadne Europe u istočnu, kad je bila velika tranzicija kapitala sa Zapada na Istok, Hrvatska je bila u ratu. Realno, zakasnili smo.

• I sad se borimo za upola manji kolač nego prije krize pa to više moramo biti konkurentniji. Pritom ne mislim samo na poticaje i geografski položaj. – Borimo se, to je dobar izraz, jer je privlačenje investicija vrlo konkurentan posao. Procijenjeno je da je investicijski potencijal u regiji na 45 posto onoga iz 2008. Zaista, konkurencija je jaka, pogotovo kad imate krizu koja sve zajedno pomakne nekoliko godina unatrag. Naš je Zakon o poticanju ulaganja dobar. Realan je i poticaj za investitore koje Hrvatska najviše želi, a to su oni koji prije svega zapošljavaju, stvaraju novu vrijednost i izvoze. Novost koja je nastala jer smo slušali investitore, a uvedena je u zakonsku izmjenu, jest da investitor ako ulaže više od 100 milijuna kuna može dobiti 10-godišnji porezni sustav koji mu jamči da porezi neće biti veći nego u trenutku investicije, poštujući uz to maksimalan dopušteni intenzitet potpore. Jednako smo tako slušajući investitore u Općim poreznim zakon uveli tzv. obvezujuće porezno mišljenje. Vrlo je važno da se porezi ne mijenjaju, a da promijena, kad se mijenjaju, ne stupi na snagu od, karikirano, ponedjeljka. Tim izmjenama trebala bi se spriječiti različita zakonska tumačenja jer se događalo da su se investitori žalili da im neke stvari nisu jasne pa su počeli raditi na jedan način, a onda im je došla inspekcija i rekla da rade pogrešno itd.

• Inspekcije su često pokazale da su samo odraz stajališta države, više maćehe nego majke, prema poduzetnicima. – Unutar jednoga zakona postoji mogućnost upozorenja, opomene. Često se na terenu čulo da su inspekcije nekoordinirane. I Ministarstvo gospodarstva uočilo je taj problem, zato namjerava napraviti zakonsku izmjenu kojom bi se omogućilo da poduzetnici malo lakše dišu. Kad je državna kontrola toliko jaka, čini se kao da je netko jako fokusiran na poduzetnika, ali zato da ga spriječi da radi, a ne da mu pomogne.

• Nije pomogao ni Zakon o strateškim investicijskim projektima. Trebao je biti još jedno sredstvo privlačenja investicija, ali nije bio revolucionaran kao što se očekivalo. Hoće li se tu nešto mijenjati? – Taj zakon nastao je kao odgovor na primijećena uska grla. Kao agencija sudjelovali smo davši mišljenje, rekli smo što kažu investitori i koja bi mogla biti rješenja, no Zakon je već u izradi odstupao od osnovne ideje. Kad je stupio na snagu, nije se provodio na pravi način, zato, nažalost, nije polučio rezultate radi kojih je napisan. Imamo četiri javna projekta koja su dobila status strateškoga i nekoliko privatnih koji su stavljeni na popis. Otkako je potpredsjednik Vlade Božo Petrov zadužen za taj zakon, održali smo već tri sastanka u posljednjih mjesec dana, a s obzirom na novi zadani ritam očekujem da će se stvari brzo promijeniti. Trenutačno se analiziraju prijave i najavljeno je da će se uskoro sve dovesti u red.

• Očekujete li od fondova EU veći doprinos broju investicija s obzirom na pojednostavnjenje prijave? – To su sve dijelovi istog mozaika i trebali bi povećati broj investicija. Sredstva EU nekom će investitoru svakako pomoći u odluci da investira i napravi, recimo, proizvodnu halu, da u sklopu programa EU pokrije 40-ak posto investicije i omogući dio financiranja za koji mu ne trebaju banke.

• Pratite i tržište JPP-a. Zašto javno-privatno partnerstvo kao model nije više prepoznat? – JPP i naše zakonodavstvo vrlo su dobri i daju prilike koje mi ne iskorištavamo. Prvi veliki projekt koji se trebao afirmirati prema pravilima JPP-a bio je Trg pravde. Daleko je dogurao, a onda je sve stalo. Najgore je kad se krene u projekt, a onda se bez obrazloženja stane. Ne ulazim u to treba li nam ili ne, ali odustalo se i od monetizacije, istraživanja ugljikovodika nakon što su već napravljeni neki koraci. S obzirom na to da smo agencija koja radi s privatnim investitorima, znamo kako razmišljaju. Rečeno im je da nešto idemo raditi, izrađeni su zakoni, raspisani međunarodni natječaji i onda se stalo. To je najlošija poruka jer pokazuje neozbiljnost. Tako smo jako naštetili investicijskoj klimi. Investitori od politike ne očekuju ništa, osim da stvori stabilne uvjete za investiranje i poslovanje.