Abortus atraktivniji od ekonomije

Na hww-u (hrvatskome ‘wide webu’) vrijede zanimljiva pravila. Ako nemaš informaciju, ukradeš je, prepisuješ i objaviš. Postižeš klikanost tuđim perjem. A vlasnik originalne informacije? Tko ga šljivi, pogotovu ako je mali nezavisni izdavač, pa nije automatski zaštićen kao djelić neke multinacionalne grupacije, telekomunikacijske ili bankarske, naprimjer, kojima je webarenje samo sporedna djelatnost. U toj igri prepisivačine portal jednoga telekoma mrtav hladan prošlog četvrtka objavio tekst ‘Iznenađenje na vrhu – evo koje su tvrtke u 2015. ostvarile rekordne zarade’. Kao da su sami danima istraživali. Ipak, u tekstu je naveden izvor – Finini podaci. A onda su se sljedećeg dana prepisivanja latili najprije jedan pa onda i drugi bankarski kompilacijski portal. Jedan ne navodi izvor, a drugi je pošteniji – uz Finin navodi telekomske prepisivače. I zašto baš svi spominju deset najvećih dobitaša? Zašto ne spominju PBZ Card, koji je jedanaesti prema dobiti u 2015.? Jednostavno, mukotrpno su rovali i kopali po publikaciji ‘1000 najvećih’, zajedničkom izdanju Lidera i Fine objavljenom uz prošli broj Lidera, a poslovnog zajednici predstavljenom dva dana prije na Fina forumu. Deset tvrtki koje su ostvarile najveću dobit u jednoj su od posebno izdvojenih tablica. Prepisivači su se posebno zabrinuli za lanjsku sudbinu banaka zbog konverzije švicaraca (prepisalo se, naravno, i da je među deset najvećih gubitaša čak pet banaka). No nisu sve banke 2015. završile u minusu. PBZ je s 218 milijuna kuna na 18. mjestu prema dobiti, ali to ne piše u izdvojenim tablicama, nego samo u osnovnoj. Ali tko će se u ‘copy-paste’ industriji probijati kroz šumu podataka o poslovanju 1000 tvrtki…

Pravila novinarskog zanata mnogi mediji krše na sličan način i kad izvještavaju s dodjele novinarskih nagrada i konferencija. Nagrade su im često poligon za vlastitu promociju, a laureate iz konkurentske medija objavi se na dnu teksta, ‘sitno pisano’, ili ih se čak i ne spomene. A održavanje nekog skupa nerijetko se prešuti iako se nemilice troše rasprave, prezentacije, snimke, dodatne izjave, kao da je sve to samostalno istraživanje, a ne najobičniji, eventualno prošireni izvještaj… Do klikanosti i gledanosti – tuđim perjem.

U nedjelju se čeka brzi iz Vinkovaca s redovitim dolaskom na zagrebački glavni kolodvor u 12.24. Telefonske informacije – nula bodova. Ali HŽ je umrežena tvrtka. Na internetu je vozni red uživo. ‘Vinkovčanin’ je najprije kasnio sedam minuta, pa šest, pa osam. I u 12.24 nestaje s ekran. Dakle, stigao je! Trinaest minuta poslije, sudeći po HŽ-ovu online voznom redu, već je zapičio dalje, prema Villachu. Trebao je krenuti u 12.37. Kasnio je punih jedan sat u dolasku. Pa to i nije strašno imaju li se na umu domaći željezničarski običaji. Pa stoga i nije čudo što je broj putnika u vlakovima na hrvatskim prugama samo od 2010. do 2015. pao za dramatičnih 70 posto – s više od 69 milijuna na manje od 22 milijuna putnika na godinu.

Školska ploča koja je pala sa zida u ruševnoj osnovnoj školi u zagrebačkom naselju Markuševcu simbolično je prikazala (pro)padanje školstva. Dok djeca iz vrtića barataju pametnim telefonima i tabletima, u školama se još upotrebljavaju spužva i kreda. Takve ploče možda imaju smisla jedino zato da ih redari moraju obrisati prije sata, pa tako djeca vježbaju obveze. A gdje su pametne ploče, pametne učionice? Kamo sreće da sve klasične školske ploče što prije ‘iscure’ iz učionica! Poput ove iz Markuševca.