Politička elita mora odlučiti hoće li nastaviti jačati ‘nacionalni socijalizam’ ili prihvatiti Hayekov ekonomski sustav koji u središtu ekonomskog i demokratskog razvoja vidi privatno poduzetništvo.
Međutim, jednako je moguće da se u hrvatskoj javnosti stvaraju političke grupacije koje izlaz iz ekonomske krize vide u (u današnjim vremenima posvemašnje globalizacije) potpuno bizarnim idejama stvaranja nacionalno homogenih i zatvorenih ekonomija. Naime, dio naših političara koji oblikuju ekonomsku politiku često naglašava svoju ‘desnu’ orijentaciju u nacionalnim pitanjima i ‘lijevu’ u socioekonomskim. Promicatelji takvih političkih stajališta bili su posebno glasni već pri najavi prodaje Vladinih udjela u nekim, za nacionalnu ekonomiju ne posebno važnim, poduzećima.
Hrvatska je politička ekonomija, pa tako i društvo, pred možda jednim od najvećih izazova u povijesti: kako zaustaviti stalno stvaranje manjkova i stalan rast javnih i privatnih dugova koji nezaustavljivo vode u sveukupno osiromašenje. Državni je sektor kronično neučinkovit i jako zadužen. Javni dug već je prešao iznimno visoku granicu od 85 posto BDP-a. Državni sektor i dalje stvara velike manjkove, posebno u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, ali i u javnoj upravi i obrazovanju. Pri tome je u ovom kontekstu potpuno nevažno je li riječ o deficitu središnje države koji će biti malo više ili malo manje od granice tri posto BDP-a, kao što to predviđaju pravila iz Maastrichta.
Pravo je pitanje zašto državni sektor ne može stvarati viškove, odnosno novu vrijednost, i tako pridonijeti rastu općega blagostanja (a ne jedino održavanju relativnoga blagostanja samo svojih zaposlenika). Odgovor je jednostavan: državni sektor to ne može i zbog toga su ekonomski sustavi koji se temelje na pretežitome državnom vlasništvu u dubokoj krizi (vidjeti slučaj Venezuel). Fiskalna intervencija zasigurno je dobrodušla u vrijeme recesije i pada ekonomskih aktivnosti. Međutim, previše države u ekonomiji jednostavno nije dobro, zato država nakon krize mora smanjivati svoj utjecaj na ekonomski aktivnosti. Gorljivi zagovornici snažnije državne intervencije u hrvatskoj ekonomiji morali bi razumjeti, osim teorijske činjenice da je prof. Keynes na kraju ipak priznao svomu prijatelju prof. Hayeku da ima pravo te da se trajanje i intenzitet državne intervencije moraju strogo ograničiti, da su rezultati pretjerane fiskalne ekspanzije samo produbili strukturne probleme i stvorili mnogo neučinkovitih ekonomskih struktura koje na tržištu ne mogu preživjeti bez državne pomoći.
