Ne možeš prijetiti bankrotom onima koji su već bankrotirali

Primjer je pogrešna komuniciranja kad premijer Orešković upozorava da će se bez smanjenja vanjskog duga dogoditi bankrot. Milijun ljudi u zemlji uvjereno je da je već bankrotiralo. Pa ih poruka nimalo ne dira.

Takva rasčlamba psihologije mase još je jedan dokaz kako se (pozitivna) točka preokreta u Hrvatskoj ne može postići prepisivanjem školskih rješenja iz Washingtona ili Bruxellesa. Čak i makroekonomist Željko Lovrinčević, koji inače nije protiv recepata iz svjetskih centara moći, u Večernjaku upozorava na to da je Europskoj komisiji ‘ključno da se uredno servisiraju dugovi, pa nam je stoga i preporučila mjere poput privatizacije, kasnijeg umirovljenja i poreza na imovinu’. Ima pravo. U preporukama opet nema fokusa na veću proizvodnju, izvoz i zaštitu domaćeg tržišta.

Hrvatskoj trebaju promišljanja izvan uobičajenih recepata (koja se pokažu politički neprovedivima). Po-stoje naznake da, bar u dijelu intelektualne zajednice, sazrijeva takva spoznaja. U krakom roku – takvi smo kakvi smo. Pa onda treba tražiti rješenja koja će to po-stovati. Koja će nas animirati da podupremo neki kon-struktivan program. Kako se to radi? Stručnjaci za od-nose s javnošću navode: napraviti idejni koncept, pro-vjeriti ga među ‘zainteresiranima’, formirati poruke, odrediti kanale, alate, nositelje… pa izvedba, pa kon-trola… Vladajući imaju drugi pristup: hajdemo to po-kušati provesti pa ćemo vidjeti kakve će biti reakcije. Ako se netko bude jako bunio – odustajemo.

Suvisto komuniciranje posljednja je faza procesa. Prije toga posao trebaju odraditi makroekonomisti, politolozi, pravni, demografi, sigurnjaci, psiholozi, psihi-jatri… Nažalost, ni nakon četvrt stoljeća samostalnosti u Hrvatskoj se nije javno profilirao nijedan pravi ‘think tank’ u kojemu bi se kuhala rješenja ‘out of the box’. Evo, primjerice, problem Slavonije. Mladi se iselja-vaju. Političari, ekonomisti, pa i novinari, drže se sredine ceste: treba potaknuti investicije u Slavoniju, treba demografskom politikom rješavati stvari, treba srediti odnose u poljoprivredi… A zašto ne uzeti i razmatranje da će se u sljedećih dvadeset godina u Slavoniji prepoloviti radno sposoban broj ljudi? Hajdemo razigrati tu varijantu! Koja su rješenja?

Uvoz radne snage iz Azije i Afrike? Nećemo. To se protivi našem svjet-tonazoru. Dobro, idemo dalje s promišljanjima. A da idemo na koncept da Slavoniji ne treba toliko ljudi? Da je neizbježno da se ona pretvori u spojene poljoprivredne površine na kojima će raditi malo ljudi. Naravno da mi se takav scenarij ne sviđa, ali to ne znači da ga ne treba uzeti u obzir. Bolje kontrolirati proces nego da se dogodi stihija. Drugi je primjer razmišljanja ‘izvan kutije’ to što je mnogima u glavi ostao socijalizam. Pa to utječe na iskrivljenu predodžbu o ulozi države. Pa se traže prava koja su postojala u socijalizmu; državna imovina, kad je Vlada počne prodavati, doživljava se kao ‘naša’; ne prihvaća se ideja o raslojavanju premda je ono po međunarodnim usporedbama još pri-lično ograničeno… Jedan je pristup pljuvati po svima koji su izašli iz socijalizma, ali nije socijalizam iz njih, i silom ih tjerati da se počnu drugačije ponašati. Pri-stup je legitiman, ali ne daje rezultate. Pa bi trebalo razigrati scenarije kako da takvo društvo prihvati neki reformski paket. Varijanta mrkve i batine. Usput, kako to da se Česi, Slovaci ili Poljaci drugačije ponašaju, a imali su još žešću varijantu socijalizma točno isti broj godina kao mi? Možda temelji individualnog i kolektivnog ponašanja sežu prije socijalizma?

I to je varijanta koju bi pravi intelektualac uzeo u obzir. Umjesto da polako, ali sigurno, svi postajemo robovi stereotipa i dogmi koje se, po definiciji, ne preispituju.